Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.) Mladen Pavković, iznimno je nezadovoljan zbog činjenice da se niti ove godine Križni put neće obilježiti odlaskom u Bleiburg. On smatra da su Hrvati jedan od malobrojnih naroda kojima se uskraćuje “obilježavanje stradavanja na dostojanstven način”.
“Prvo je austrijska Vlada zabranila da se naš narod okuplja u Bleiburgu, a potom su uzeli i zemljište. Nakon toga,
skinuli su i hrvatski grb s tamošnjeg spomenika, jer ih podsjeća na ustaški. Sada je zemljište vraćeno, ali još je sporan grb koji počinje s prvim bijelim poljem.”
Bleiburška tragedija i Križni put obilježit će se, kaže Mladen Pavković, na zagrebačkom Mirogoju i još nekim mjestima, poput Macelja.
Podsjetio na Pupovca i izjavu o kokardi
“U petak, 17. svibnja na Bleiburškom polju položit će vijence i zapaliti svijeća samo veleposlanik RH u Austriji i izaslanici Počasnog bleiburškog voda. Dakle, Hrvatima se uz ostalo i dalje zabranjuje hrvatski grb s prvim početnim bijelim poljem. To je za neke ekstremno lijeve najveći ‘kamen smutnje’, iako uopće nije zabranjen.”
zakonu nije zabranjena u Hrvatskoj”: “I nije. A jugoslavenskih zastava i simbole iz vremena Tita i partije i ove će godine na Dan mladosti (24. svibnja), u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, biti pun Kumrovec. I nikome ništa. Srbi će diljem Srbije i dalje bez problema nositi četnička obilježja i čuvati Tita u Kući cvijeća kao najveće bogatstvo. A u Domovinskom ratu smo se borili i protiv Jugoslavije i Tita i komunističke partije.”
Bleiburg je, podsjeća predsjednik ove udruge, bio događaj stotina tisuća anonimnih pojedinačnih nesreća, koje bi bile povijesno izbrisane kad ne bi ostale u dubini hrvatskog pamćenja: “Na tom polju, kojeg su posjećivale na desetine tisuća ljudi, 15. svibnja 1945., pod vodstvom ratnog zločinca Josipa Broza Tita i njegovih saveznika, veliki broj Hrvata, ali i drugih, bili su izručeni nesmiljenim i bezobzirnim krvnicima – koljačima, koji su masovno došli na ovo mjesto u želji i nadi da će ih zaštiti velike svjetske sile, poput Engleske, ali, kao i mnogo puta dosad u povijesti hrvatskog naroda, doživjeli su katastrofu, od koje se Hrvati i Hrvatska, prema svemu sudeći, nikada neće oporaviti.”
Povijest se ponovila i 1991.
Nešto slično se ponovilo i 18. studenoga 1991. u Vukovaru i Škabrnji: “U odnosu na Bleiburg bilo je to u nešto ‘blažem’ obliku. I tamo bezdušni krvnici nisu identificirali, pa ni razabirali žrtve, oni su znajući što čine svjesno obavljali zločinački naum: lišiti jedan narod cvijeta njegove opstojnosti. Neki zločinci, masovne ubojice, znale su poslije krvavih pirova licemjerno oprati ruke. Ovi koji su učinili jedan od najstrašnijih zločina u Europi nisu uradili ni to. Glumili su nezainteresiranost, nebrigu, zatvarali su oči pred etnocidom. Hladno, kao da predaju stoku na klanje, izručili su nevine ljude Brozovim barbarima, a ovi su ih bez suđenja ubijali kao golubove na grani.”
Pavković kaže kako je potpuno neshvatljivo što se o strahotama Hrvata (ne samo onih oko Bleiburga) nije smjelo pisati ni govoriti sve do 1990., odnosno do početka stvaranja hrvatske države: “Sudionici tih zbivanja toliko su bili preplašeni da nisu htjeli zucnuti ni riječ. Hrvati su poznati i po tome da mnoge stvari brzo zaborave i oproste. Tako se čuje da i Brozovim koljačima treba to isto učiniti. Međutim, naš odgovor je ne zaboraviti i ne oprostiti, tim prije jer se hrvatskim nevinim žrtvama nikada nitko nije ni ispričao.”
Dnevno.hr
Foto : Zoran / TV Wien