ANALIZA FOREIGN AFFAIRSA
Nakon neuspjeha ofenziva i Ukrajine i Rusije u 2023. godine, širi se priča da je rat u Ukrajini zašao u mrtvu točku. Percepcija neodređenog, ali statičkog sukoba izaziva osjećaj umora u prijestolnicama ukrajinskih partnera: ako nijedna strana vjerojatno neće postići značajan napredak, status quo se čini stabilnim i ne zahtijeva mnogo hitne političke pozornosti.
Ova percepcija zastoja je, međutim, duboko pogrešna, piše u analizi iz utjecajnog konzervativnog američkog geopolitičkog časopisa Foreign Affairs koju potpisuje Jack Watling, znanstvenik iz londonskog instituta RUSI, a koju je prenosi Geopolitika.news.
On nadalje navodi kako su i Moskva i Kijev su u utrci za ponovnom izgradnjom ofenzivne borbene moći. U sukobu ovakvih razmjera taj će proces potrajati. Dok bi prva polovica 2024. mogla donijeti male promjene u kontroli ukrajinskog teritorija, materijal, obuka osoblja i gubici koje svaka strana prikupi u sljedećih nekoliko mjeseci odredit će dugoročnu putanju sukoba. Zapad se zapravo sada suočava s ključnim izborom: podržati Ukrajinu kako bi njezini čelnici mogli obraniti svoj teritorij i pripremiti se za ofenzivu 2025. ili ustupiti nepovratnu prednost Rusiji.
Jednu od dvije mogućnosti
Neizvjesnost oko dugoročnog pružanja pomoći Ukrajini ne samo da riskira davanje prednosti Rusiji na bojnom polju, već i dodatno ohrabruje Moskvu. Takva neizvjesnost je već potkopala cilj da se Rusija gurne za pregovarački stol jer Kremlj sada vjeruje da može nadživjeti volju Zapada. Ako se početkom 2024. ne izrazi volja Zapada, odlučnost Kremlja samo će očvrsnuti.
Ono što će Sjedinjene Države i Europa učiniti u sljedećih šest mjeseci odredit će jednu od dvije mogućnosti. U prvoj, Ukrajina može izgraditi svoje snage kako bi obnovila ofenzivne operacije i degradirala rusku vojnu snagu do stupnja da Kijev može ući u pregovore s polugom za nametanje trajnog mira. U drugom slučaju, nedostatak zaliha i obučenog osoblja zaglibit će Ukrajinu u borbu iscrpljivanja koja će je ostaviti iscrpljenom i suočenom s konačnim pokoravanjem.
Ukrajinski međunarodni partneri moraju imati na umu da je prvi ishod poželjan ne samo za Ukrajince. Potrebno je zaštititi međunarodnu normu da države ne mijenjaju svoje granice silom. Mobilizirana i ohrabrena Rusija predstavljala bi trajnu prijetnju NATO-u, zahtijevajući od Sjedinjenih Država da na neodređeno vrijeme osiguraju odvraćanje od napada na Europu. To bi ograničilo kapacitet Sjedinjenih Država da projiciraju silu u Indo-Pacifiku i znatno povećalo opasnost od sukoba oko Tajvana. Zapad može birati kojim će smjerom krenuti povijest. Ali prvo mora priznati težinu odluke s kojom se trenutačno suočava.
Operacija Interflex
Da je ofenziva ukrajinske vojske 2023. išla prema planu, njezine bi snage probile rusku takozvanu Surovikinovu liniju u pokrajini Zaporožje i oslobodile Melitopolj, presjekavši ceste koje povezuju Rusiju s Krimom. U kombinaciji s operacijama ukrajinske mornarice, to bi Krim stavilo pod opsadu. Ovaj je cilj bio ambiciozan, ali ostvariv. Glavni razlog za neuspjeh bio je taj što ukrajinske postrojbe koje su imale zadatak voditi ofenzivu nisu imale dovoljno vremena za obuku i pripremu.
U srpnju 2022. Ujedinjeno Kraljevstvo, zajedno s drugim ukrajinskim partnerima, uspostavilo je operaciju Interflex za obuku ukrajinskih trupa. U to je vrijeme Ukrajina očajnički trebala više jedinica za držanje obrambenih položaja, pa je Interflex odredio program obuke na pet tjedana, dajući prioritet vještinama ključnim za obrambene operacije. Taj petotjedni režim i dalje postoji, ali se misija iz temelja promijenila.
Tijekom Drugog svjetskog rata, britanska vojska smatrala je 22 tjedna minimalnim vremenom potrebnim za pripremu vojnika za pješačku borbu. Nakon tog početnog razdoblja vojnici bi bili raspoređeni u postrojbe i sudjelovali bi u kolektivnoj obuci u bojnama. Čak i prije svibnja 2023. bilo je očito da su ukrajinske trupe bile nedovoljno obučene za ofenzivne operacije i jedva da su imale vremena naučiti kako upravljati novodoniranom opremom. Ali kako su ruske snage jačale svoje obrambene položaje, ofenziva se nije mogla odgoditi.
Bemogućnost povezivanja velikih operacija
Ukrajinsko osoblje također je imalo premalo mogućnosti za kolektivnu obuku. Broj raspoređenih trupa nije jedina stvar koja je važna u ratu: moć ljudstva vojske ovisi o tome koliko dobro su male jedinice povezane i koordinirane, čak i dok su raspršene na širokom području. Zemljopis Ukrajine zahtijeva posebno vještu koordinaciju jer drvoredi sprječavaju jedinice da vide jedna drugu. Prijetnja topništva dodatno potiče disperziju, tako da su čete često raspoređene na gotovo tri kilometra fronte.
Teren u Zaporožju potiče zapovjednike da se bore s izoliranim četama. U ovom geografskom kontekstu, potrebna je sposobnost sinkronizacije aktivnosti izvan vidokruga svake jedinice kako bi jedinice mogle podržavati jedna drugu i iskorištavati međusobne dobitke. Međutim, kolektivna obuka u ukrajinskoj vojsci rijetko se odvijala iznad razine satnije, a zbog potrebe za popunjavanjem novih postrojbi najviše je nedostajalo iskusnih časnika.
Tijekom rata, broj aktivnih ukrajinskih trupa se upeterostručio bez značajnog povećanja broja obučenih stožernih časnika. Na frontu koji zahtijeva od ukrajinskih časnika da sinkroniziraju široko raspršene manevre pješaštva s topničkom vatrom, orbitama bespilotnih letjelica i djelima elektroničkog ratovanja, manjak časnika na terenu znači nemogućnost povezivanja velikih operacija.
Neophodne reforme
Tijekom ofenzive 2023. u ukrajinskim operacijama uglavnom su se borili parovi četa pod bliskom upravom zapovjednog mjesta brigade s nedostatkom osoblja. Rezultat je bio da su ukrajinski vojnici često uspijevali zauzeti neprijateljske položaje, ali su rijetko bili u mogućnosti iskoristiti proboje koje su napravili ili brzo ojačati svoje uspjehe. Umjesto toga, morali su stati i planirati, dajući ruskim snagama vremena da se ponovno postave i pregrupiraju. Ako ukrajinska vojska ne može proširiti opseg na kojem djeluje, postoji opasnost da se ovo iskustvo ponovi. Međutim, za pružanje odgovarajuće obuke trebat će vremena.
Reforme u obuci ukrajinskih trupa neophodne su za učinkovitije ofenzivne operacije. Ali bolja obuka ne bi umanjila potrebe Kijeva za opremom. Ukrajinska vojska će se vjerojatno suočiti sa značajnim nedostatkom opreme tijekom sljedeće godine: na vrhuncu svoje ofenzive 2023. Ukrajina je ispaljivala do 7000 topničkih projektila dnevno, što je činilo do 80 posto ruskih borbenih gubitaka. Međutim, do kraja 2023. ukrajinske su snage ispaljivale blizu 2000 granata dnevno.
Ruski topnički kapaciteti su u međuvremenu oslabili, a ruske snage sada ispaljuju oko 10 000 granata dnevno. Osim ako Ukrajina ponovno ne može stvoriti lokalne uvjete topničke nadmoći, sve nove ofenzivne operacije rezultirat će neodrživim gubicima ukrajinskih trupa. Doista, bez postizanja takvih područja lokalizirane topničke nadmoći, Ukrajina će se boriti da otupi ruske napade.
Smanjenje pritiska dalo bi Rusiji i druge prednosti
Rusija trenutno ima oko 340 000 vojnika u južnoj Ukrajini. Veći dio rata ofenzivni potencijal tih trupa bio je ograničen logističkim ograničenjima. Ali Rusija je također bila sputana visokom razinom žrtava koje je nanijela Ukrajina – oko 1000 mrtvih i ranjenih dnevno tijekom najžešćih razdoblja borbi.
Podnošenje tolikih gubitaka natjeralo je Rusiju da na prvu crtu pošalje nedovoljno obučeno osoblje. Iako to nije spriječilo Moskvu u pokušajima ofenzivnih manevara, ograničilo je njihovu učinkovitost. Izazov za Ukrajinu je da, čak i dok održava obrambenu poziciju, mora nastaviti s lokaliziranim ofenzivama. Ako Rusija pretrpi manje gubitaka, poboljšat će se sposobnosti njezinih snaga na terenu.
Smanjenje pritiska na prvim linijama dalo bi Rusiji i druge prednosti. Moskva bi bila u mogućnosti preusmjeriti iskusne trupe da obučavaju novake, što bi joj potencijalno omogućilo otvaranje novih ofenzivnih smjerova u drugoj polovici 2024. Ruske snage bi se također mogle koncentrirati na sektore gdje mogu uspostaviti povoljniju geometriju bojnog polja i nanijeti veće gubitke Ukrajini. Ako Ukrajina ostavi mirne velike dijelove fronte, ruske snage bi također mogle značajno proširiti svoje utvrde, čineći sve buduće ukrajinske ofenzivne operacije teže izvedivima. Čak i dok ima obrambenu poziciju, ukrajinska vojska mora nastojati maksimalno povećati stopu iscrpljivanja ruske vojske.
Ključno
Ključno je da Kijev i njegovi partneri uspostave realno zajedničko razumijevanje o tome koji se materijali i obuka mogu pružiti i kada. Tijekom protekle dvije godine, zapadni saveznici Kijeva potratili su vremenske prednosti koje su imali, protrativši velik dio 2022. i 2023. uživajući u euforiji ranih neuspjeha Rusije i zamišljajući da mogu izbjeći dugotrajni sukob. Umjesto da traže proširenje industrijskih kapaciteta u državama članicama NATO-a, kijevski prijatelji uglavnom su nabavljali streljivo iz nacionalnih zaliha i međunarodnog tržišta te ga usmjeravali u Ukrajinu. Sada su te zalihe streljiva pri kraju.
Kako bi nastavila s postizanjem lokalizirane topničke nadmoći, Ukrajina će trebati oko 2,4 milijuna komada streljiva godišnje. Ali međunarodni partneri Ukrajine, uključujući Sjedinjene Države, teško će osigurati čak i polovicu toga u 2024. godine. Najviše pozornosti privlači ukrajinski nedostatak topničkih granata. No, ukrajinska ograničenja resursa nipošto nisu ograničena na streljivo.
Kako bi obnovila ofenzivni kapacitet i obranila se od ruskih napada, Ukrajina će trebati približno 1800 zamjenskih topničkih cijevi godišnje. Nekolicina strojeva za cijevi u Europi ne može zadovoljiti ovu potražnju. Brojne flote vozila darovane Kijevu u protekle dvije godine također trebaju pouzdanu opskrbu rezervnim dijelovima. Presretači protuzračne obrane također će biti stalni zahtjev: Rusija sada proizvodi više od 100 krstarećih i balističkih projektila te 300 napadačkih dronova mjesečno.
Zalihe protuzračnih obrambenih sustava
Kako bi obuzdala štetu od ovog oružja, Ukrajina će trebati zalihe zapadnih protuzračnih obrambenih sustava. Ako zapadne zemlje ne povećaju svoje kapacitete za proizvodnju ovih sustava, Rusija će dobiti glavnu riječ. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, strahujući da će američka potpora prestati s nadolazećim američkim predsjedničkim izborima, izjavio je da sav ukrajinski teritorij okupiran od strane Rusije mora biti oslobođen do listopada 2024. To nije ostvarivo, s obzirom na materijal koji je dostupan Ukrajini ili vrijeme koje je njenoj vojsci potrebno da pravilno obuči svoje trupe.
S druge strane, nije razumno da zapadni saveznici Kijeva zahtijevaju od ukrajinskih generala da izrade detaljan dugoročniji plan prije nego što se obvežu ponuditi novu potporu. Bez sigurnosti na koju se opremu mogu osloniti i kada, ukrajinski vojni čelnici ne mogu odrediti kakvu vrstu operacija mogu pokrenuti i kada. Ukratko, priprema za sljedeću fazu rata postala je problem kokoši i jajeta između Kijeva i Washingtona.
Realan plan bi uključivao resurse Kijeva da zadrži obrambenu poziciju tijekom većeg dijela 2024. dok se jedinice obučavaju i opremaju za pokretanje ofenzivnih operacija 2025. Osim sigurnosti koju bi ovaj plan ponudio ukrajinskim generalima, također bi signalizirao Kremlju da ne može računati na pobjedu u višegodišnjem ratu iscrpljivanja protiv Ukrajine koja ima sve manje resursa.
Što je s Kinom
Američka predanost potpori Ukrajini do 2024. također bi potaknula europske saveznike na dublja ulaganja te da dugoročnija ulaganja u proizvodne kapacitete u konačnici koriste ukrajinskim saveznicima. Ukupni obrambeni proračuni 54 zemlje koje podupiru Ukrajinu znatno premašuju 100 milijardi dolara mjesečno. Nasuprot tome, trenutna potpora Ukrajini košta te države manje od 6 milijardi dolara mjesečno. Najveće prepreke da Ukrajina ne izgubi rat su političke.
Financiranje Ukrajine često se predstavljalo kao puko davanje novca Kijevu. To je, međutim, duboko pogrešno. Velik dio pomoći koju će Ukrajina trebati predstavlja ulaganje njezinih partnera u vlastitu domaću obrambenu proizvodnju i potrošit će se kod kuće. Značajan dio pomoći Ukrajini na kraju će biti vraćen od strane primatelja u obliku poreza dok će se povećati radna mjesta u proizvodnji diljem zemalja članica NATO-a. U vrijeme ekonomske krize, javnost u zemljama koje podupiru Kijev trebala bi pozdraviti takva ulaganja.
Također se često sugeriralo da američka podrška Ukrajini dolazi nauštrb spremnosti američke vojske da odvrati Kinu. Ali ako Kina vidi da Sjedinjene Države nisu u stanju održati vojne napore, bilo u Europi ili Aziji, američka sposobnost odvraćanja je oslabljena. Sjedinjene Države imaju ugovornu obvezu stati u obranu svojih europskih saveznika.
Ne odgovara Rusiji
Europska obrambena proizvodnja ne odgovara ruskoj, pogotovo jer je Rusija prešla na osnovu ratne industrije. S vremenom, američki čelnici moraju potaknuti Europu da smanji svoju ovisnost o Sjedinjenim Državama kako bi američka vojska mogla dati prioritet odvraćanju u Indo-Pacifiku. Ali ovo mora biti upravljana i dugotrajna tranzicija. Ako do te tranzicije dođe po cijenu poraza Ukrajine, Sjedinjene Države riskiraju da će morati podupirati Europu koja nije u stanju obraniti svoje istočno krilo, dok Kina istovremeno eskalira napetosti u Tajvanskom tjesnacu.
Neki čelnici u zapadnim prijestolnicama sada tvrde da je vrijeme za pregovore o okončanju rata u Ukrajini. Ovakvo razmišljanje, međutim, propušta opseg ruskih ciljeva i ono što bi Kremlj realno ponudio. Moskva nije zainteresirana jednostavno zauzeti neki ukrajinski teritorij: ruski predsjednik Vladimir Putin više je puta izjavio da želi promijeniti logiku međunarodnog sustava.
Ako Sjedinjene Države zatraže od svojih partnera da učine ustupke Rusiji kako bi dobili simbolički prekid vatre, vjerojatno će se dogoditi dvije stvari. Prvo, Rusija će ustrajno kršiti prekid vatre, kao što je to činila sa svim ponavljanjima sporazuma iz Minska iz 2015., dok će obnavljati svoju vojsku kako bi završila zadatak okupacije Kijeva. Drugo, Rusija će tvrditi svojim saveznicima da se Sjedinjene Države mogu pobijediti ustrajnošću. To će smanjiti utjecaj i imidž sigurnosti Sjedinjenih Država diljem svijeta.
Ne žele sukob s NATO-om
Rusija ne želi izravan sukob s NATO-om, ali Kremlj sve više nastoji proširiti opseg svojih neizravnih sukoba sa Zapadom. Otkako je Jevgenij Prigožin, bivši šef paravojne tvrtke Wagner, zaustavio svoju pobunu u lipnju 2023., Rusija je samo udvostručila svoju ambiciju da se natječe sa Zapadom na globalnoj razini. Zapravo, Prigožinova neuspjela pobuna možda je unaprijedila te ambicije: ostaci Wagnera sada su reorganizirani u “ekspedicijski korpus” pod izravnom kontrolom GRU-a, ruske vojne obavještajne agencije. Od ljeta 2023. Rusija je intenzivno surađuje s vladama u zapadnoj i središnjoj Africi, obećavajući im vojnu potporu u zamjenu za protjerivanje zapadnih sila i ekonomskih interesa.
Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici suočavaju se s izborom. Oni mogu napraviti trenutni plan za jačanje obuke koju pružaju ukrajinskoj vojsci, moraju pojasniti to svojoj javnosti i Ukrajini produžiti rok od listopada 2024. za oslobađanje teritorija. Također moraju biti jamac Ukrajini za materijalom do 2025.
Druga opcija je da mogu nastave podržavati lažno uvjerenje da je rat u pat poziciji, popuštajući prednost Rusiji. To bi bila užasna pogreška: uz širenje svojih partnerstava u Africi, Rusija jača svoju suradnju s Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom. A ako poraz Ukrajine pokaže da Zapad ne može odgovoriti ni na jedan izazov u svjetskoj sigurnosnoj arhitekturi, američki protivnici teško će povjerovati da se SAD može nositi s više kriza odjednom.