Rođenje Gospodina našega Isusa Krista bilo je nepoznatog datuma, no nekoliko je razloga koji opravdavaju slavljenje 25. prosinca.
Tek u 4. stoljeću, s priznavanjem kršćanstva u društvenom tkivu Rimskog Carstva, Božić je postavljen 25. prosinca.
U osvit kršćanstva vjernicima najdraži blagdan nije bio toliko Božić, koliko Uskrs. Najvažniji datum u životu Krista, a također i svetaca i mučenika, nije bio datum rođenja nego datum smrti; odnosno “rođenje za nebo.”
U svakom slučaju, već u prva dva stoljeća kršćanske ere Božić se slavio i na Istoku i na Zapadu, iako ne posvuda i na dan koji se znatno razlikovao ovisno o mjestu, u vremenskom razdoblju koje je išlo od 28. ožujka do 18.-25. travnja, od 20. ili 29. svibnja do 24. lipnja i 17. studenog.
Na Zapadu je dogovor o datumu sklopljen u 4. stoljeću, umetanjem kršćanstva u društveno tkivo Rimskog Carstva, najprije kao “dopuštene” religije (Milanski edikt, Konstantinov edikt, godina 313.), a kasnije, kao religija države (Solunski edikt, od Teodozija, godina 380).
Stari izvori
Najstariji dostupni izvor koji govori o slavlju Božića 25. prosinca je Hippolytus Romanus (170. ca.-235.), koji je 204. godine ispričao kako se u Rimu Božić slavio upravo na taj datum 25. prosinca.
Također u prvom pokušaju liturgijskog kalendara, u Depositio Martyrum iz 336. godine, navodi se da s u Rimu svetkovina Božić slavila se 25. prosinca. Isti se podatak nalazi u Kronografu iz 354. godine, ilustriranom almanahu koji je sastavio bogati kršćanin u kojem se pojavljuju dva popisa slavlja crkvenog života: jedan koji uključuje rimske biskupe ne-mučenike, a drugi koji se sjeća mučenika s naznakom datuma smrti i mjesta pokopa.
U ovom drugom popisu stoji: “VIII kal. Iane. (Die Octavo ante Kalendas Ianuarias) natus Christus in Betleem Iudeae”, to jest, “osmog dana prije kalendara siječnja Krist se rodio u Betlehemu u Judeji.”
Budući da su se prema latinskoj upotrebi brojili prvi i posljednji element niza, osmi dan prije 1. siječnja bio je upravo 25. prosinca.
Nema dokaza za saturnalije i sol invictus
Godine 425. car Teodozije kodificirao je obrede svetkovine, koja je 506. postala obvezna, a 529. građanski praznik. Pravoslavne crkve koje su prihvatile julijanski kalendar, s 13 dana zakašnjenja prema gregorijanskom, Božić slave 7. siječnja.
Zašto je 25. prosinca odabran za slavlje Isusova rođenja? Odgovor nije jednoznačan, a s vremenom se pojavilo nekoliko hipoteza u vezi s tim.
Jedna od najprostranjenijih je teza da je Crkva odabrala ovaj datum kako bi dala kršćanski pečat raširenom vjerskom osjećaju koji proizlazi iz proslave poganskog festivala saturnalije koje do 25. prosinca već završavaju, i sol Invictusa, “Pobjedničkog sunca”, kojemu je car Aurelijan posvetio hram 274. godine 25. prosinca. No, za tu teoriju zapravo nema dokaza.
I ako uzmemo u obzir da prvi dokaz slavlja Božića na 25. dolazi ranije, kao što je navedeno od Hipolita Romanusa 204. godine, nema nikakvih dokaza da je Crkva namjerno išla slaviti Božić na taj datum, već bi se moglo govoriti o suprotnom.
Ali… što ako je stvarno rođen 25. prosinca?
No, je li Isus stvarno rođen 25. prosinca? Do potvrdnog odgovora može se doći kroz studije profesora Shemarjahu Talmona s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu.
Profesor je pošao od odlomka iz Evanđelja po svetom Luki (1, 5-13) u kojem se kaže da je u vrijeme dok je Herod bio kralj u Judeji bio svećenik po imenu Zaharija, iz klase Abije, Elizabetin muž.
