Ako je Zoranu Milanoviću bio cilj svojim kontroverznim izjavama prikazati Hrvatsku kao zemlju koja ni na vanjskopolitičkom planu nema uređene odnose, u tome je potpuno uspio. Ne ulazeći u meritum stvari, krajnje je neozbiljno, ako ne i neodgovorno, da se u jeku velikih svjetskih događaja iz jedne male zemlje čuju tako različiti stavovi iz usta dvojice vodećih hrvatskih političara. Počevši od Bosne i Hercegovine do rata u Ukrajini i sada burnih događaja na Bliskom istoku.
Ako je Zoranu Milanoviću jedan od ciljeva njegovih istupa koji su dobrim dijelom zgrozili europske političke krugove bio i cilj da oslabi ulogu Andreja Plenkovića, jer, evo, ni u Hrvatskoj nije uspio na vanjskopolitičkom planu doći do nekog konsenzusa, uspio je. Zaista, nakon svega i oni diplomati koji su dosad gledali blagonaklono na Hrvatsku, sada odmahuju rukom. Sve je to što dolazi iz Hrvatske neozbiljno.
Ako je Zoran Milanović želio ušićariti neku dodatnu podršku za svoje političke planove izjavom kako će, nakon što je Vlada istaknula izraelsku zastavu, on na Pantovčaku spustiti europsku ispod hrvatske, opet je uspio. Onih koji su razočarani slabom Europom kakvu vode Ursula von der Leyen i društvo u Bruxellesu sve je više i ne pripadaju samo ekstremno desnom korpusu.
Rub ekscesa
I na kraju, ako je predsjednik države svojim stalnim soliranjem na rubu ekscesa htio zamutiti vodu u osjetljivom Plenkovićevu resoru koji se muči s peglanjem štete koju time radi, i u tome je uspio. Ali, tu se dolazi do posebno osjetljivog detalja, a taj je da se sve veći kaos u hrvatskoj politici odražava i na vanjske odnose koje vodi nekompetentni ministar Gordan Grlić Radman, koji objektivno nema baš nikakvu težinu ni u Hrvatskoj ni u Europi. Ministar je još jedan krivi odabir premijera, koji je bar u tom resoru mogao izabrati čovjeka od formata, a ne nekoga čija je obitelj sve dobila u komunizmu, da bi se sada predstavljao kao gorljivi antikomunist, s primjesom naglašenog domoljublja. A istovremeno i dalje punio džepove “bingom” stečenim u mračnom komunizmu.
Vješto je Milanović to smislio. A Plenkoviću nije ostalo ništa drugo nego poručiti da “Vlada vodi vanjske poslove”, a da je predsjednik države… i onda slijedi bujica uvreda na kakve smo se već naviknuli i na njih oguglali. Ugled države ili ono što je od njega ostalo nikoga istinski ne zabrinjava pa ostaju po strani i kritike da je Hrvatska među rijetkim državama koje za svoje građane nisu organizirale povratak iz Izraela, dok je i siromašna Crna Gora to učinila.
Predsjednik i premijer ne moraju imati identične stavove o vanjskoj politici, nemaju ih ni mnogi u Europi. Ali potpuno je neprihvatljivo da se ne mogu dogovoriti ni u čemu, od redovne rošade u diplomatskim predstavništvima do jasnog stava o događajima u svijetu. Kakva je to slika Hrvatske kad premijer zdušno podržava Ukrajinu i osuđuje rusku agresiju, a predsjednik nalazi argumente koji, ako ne opravdavaju Rusiju, onda realno otvaraju pitanje komu šef države “drži štangu”? Kakva je to zemlja koja u trenucima dramatičnih događaja u Izraelu i oko njega ima premijera koji misli jedno i predsjednika koji misli drugo?
Peglanje imidža
Da ne govorimo o tome kakva je to zemlja koja ne nalazi formulu za dogovor svojih najistaknutijih predstavnika i usklađivanje politike prema susjedima i koja dopušta da zbog različitih stavova život Hrvata u Bosni i Hercegovini postaje nemoguć. I da ta zemlja želi imati utjecaj u nestabilnoj regiji jugoistoka Europe. Uostalom, kada je Hrvatska ulazila u europsku obitelj, ideja je bila da bude neka vrsta mosta između stare Europe i njezina burnog, nikad mirnog, jugoistoka. Hrvatska je trebala biti primjer “kako se reforme isplate”, ali sve što je slijedilo nije vodilo tomu. Sve ono na što se pazilo dok smo pregovarali za ulazak u Europu brzo je nestalo, korupcija se vratila na velika vrata.
Po mnogočemu nismo bili “primjer ostalima”, već su naši susjedi plašili svoje građane da će im se dogoditi isto što i Hrvatima ako uđu u Europu.
Onda se pojavio Andrej Plenković i pokušao taj loš imidž zemlje ispeglati. Imao je u dva mandata priliku za to, ali jednostavno nije uspio. Izabrao je krive suradnike, među kojima famozni Gordan Grlić Radman zauzima počasno mjesto. Ne samo da nije mogao biti autoritet za kolege u susjedstvu nego je njegova blijeda pojava dovodila u pitanje i normalno funkcioniranje.
Imao je, iskreno, premijer priliku da na mjesto šefa diplomacije izabere puno kvalitetnijeg diplomata. Na primjer, glavnog pregovarača s EU-om, Vladimira Drobnjaka, koji je obavio osjetljiv posao u New Yorku. I ne samo njega, u bazenu hrvatske diplomacije bilo je i ima imena koja su respektabilnija od Grlića Radmana. Koji ni u stranačkim okvirima ne predstavlja ništa, ako se ne računa na lojalnost i poslušnost šefu. Ali to za vođenje osjetljivog resora ne samo da nije dovoljno nego je i opasno.
Milanović sve to dobro zna. Poznaje hrvatsku diplomaciju kao i Plenković, ima uvid u kadrove, zna s kojim se problemima diplomacija male zemlje susreće u srazu s velikima. I da ne treba uvijek biti samo poslušnik bilo Europske unije, bilo Amerike. Naravno da je najlakše skrivati se iza trenutačno najmoćnijih, ne talasati i prihvaćati ono što odlučuje Washington ili Bruxelles. A čini se da je baš takva politika vođena kada je riječ o hrvatskoj vanjskoj politici. Zlobnici će reći da bi Plenkoviću bila otvorena vrata za ulazak u europsku vladu kada to zaželi ili kada se za to poslože kockice.
Gledanje s podsmijehom
Milanović je to “nanjušio”, pronicljiv kakav već jest. Riskirao je “ugled” države koja se kompromitira kada su na javnoj sceni prisutni tako različiti stavovi u vanjskoj politici i išao sve dalje i dalje. Naravno da je i Plenković pročitao tu strategiju, ali mu je manevarski prostor bio sužen jer je u zemlji, a i vani, prevladao stav da on vodi vanjske poslove. Što je i istina, pa je Grlić Radman bio samo poštar. A onda su se sve rasprave o koncepciji i provođenju jasnog stava u vanjskoj politici svele na prepucavanje s Milanovićem. On kaže jedno, premijer odgovara “samo nas kompromitira u svijetu”. Ali u svemu što Milanović izgovori uvijek ima i istine i problem postaje još veći.
Da su odnosi normalni, kakvi bi u uređenoj državi trebali biti, predsjednik i premijer, zajedno sa šefom diplomacije, trebali bi sjesti iza zatvorenih vrata i naći formulu koja će prije svega služiti državi i njezinu ugledu. Realno, Hrvatska nema neki veći utjecaj ni u Europskoj uniji ni u Europi, da se o svijetu i ne govori, ali ne mora biti zemlja koju će svi gledati s podsmijehom jer su njezini lideri dokraja posvađani. I javno se, kada je riječ i o Ukrajini i o Izraelu, prepucavaju.
A do stava ministra vanjskih poslova nitko ne drži ni u Hrvatskoj ni u Europi.
A tu smo danas. Bolno, upozoravajuće, ali istinito. Mogu iz Vlade nabrajati uspjehe i isticati zasluge, pozivati se na “Ursulinu podršku”, i ona će ih obasipati komplimentima, ali činjenica je da se domaći sukob dvojice najmoćnijih pretvorio u lakrdiju kojoj se stranci smiju. Bez obzira na to “podržavaju li jednog ili drugog”.
Kada je riječ o izjavama Zorana Milanovića, poput one da je u petnaest minuta “izgubio simpatije za Izrael”, one svakako nisu na razini koju bi jedan predsjednik države trebao imati. Cijeli njegov mandat obiluje izjavama koje su sporne, ne zato što kao čovjek ne može imati svoj stav, nego što funkcija šefa države uključuje i odgovornost. Ono što se izgovara u krugu suradnika ne treba uvijek i javno izgovoriti. Nije to “staromodno” shvaćanje politike, nego realitet.
Nevažni političari
Nije Milanović na čelu države koja je po bilo čemu važna ili primjer. Nije ni u poziciji Viktora Orbana ili Poljaka. Nije, budimo iskreni, ni političar koji iza sebe ima kapital koji mu omogućuje da solira. Bio je na čelu jedne, ako ne i najneuspješnije hrvatske vlade, nije iskoristio šansu da provede duboke reforme. Sada balansira između desnice i ljevice, kako kad, kako mu odgovara. Stalna je samo osobna mržnja prema Plenkoviću, koja je i uzajamni osjećaj. A kada se to uvuče u politiku, ne koristi to ni političarima, a šteti zemlji.
To je realnost u kojoj živimo. Milanović solira, Plenković ispravlja, a iza sebe ima kompromitiranog političara koji u siromašnoj zemlji u kojoj sve više ljudi kopa po kontejnerima ima ministra koji je “zaboravio” prijaviti prihod od tko zna koliko eura. E, to ne ide. Milanović, da ima podršku pametne opozicije, kakva u Hrvatskoj jednostavno ne postoji, pomeo bi pod nakon svega, usprkos verbalnom soliranju.
Ali u zemlji ima posla s političkim patuljcima pa mu diskreditacija Plenkovića, koji na svoja leđa prima udarce u zemlji koja se ne može dogovoriti ni o jasnim stavovima o Ukrajini i sada Izraelu, dobro dođe. Dugoročno, takvo stanje zaista može pokvariti mišljenje o Plenkoviću, koji još ima aureolu “jedinog sposobnog”, u moru svih nesposobnih.
U takvoj atmosferi može se “plivati” kod kuće, gdje ne postoje visoki standardi u politici, ali sve se teže to može u ionako sve više podijeljenoj Europi. Na kraju će netko platiti ceh, možda europska karijera Andreja Plenkovića ili domaća karijera Zorana Milanovića.
Foto: Ured predsjednika RH