Bečka preporuka
Dok je u Hrvatskoj tema dana “od-rast” (eng. degrowth), bivše komunističke države Europe, danas zemlje članice Europske unije, u srednjoj i istočnoj Europi (EU-CEE) panično traže putove za “novi rast” (eng. new growth).
“Članice Europske unije u srednjoj i istočnoj Europi nakon pridruživanja brzo su se ekonomski primaknule starim članicama EU-a, izgradile su snažne proizvodne sektore orijentirane na izvoz, pojačane priljevom izravnih investicija”, piše u svojoj najnovijoj studiji Bečki institut za međunarodna ekonomska istraživanja. “I dok je taj model stvorio puno toga dobroga, javljaju se pokazatelji da je on dosegnuo svoje limite”, stoji u studiji Bečkoga instituta pod naslovom “Industrijska politika za model novoga rasta: Instrumenti za članice EU-a iz srednje i istočne Europe” iz srpnja ove godine.
“To za istočne članice EU-a pojačava nužnost tranzicije prema modelu novoga rasta, pokretane inovacijama, koju će kreirati sveobuhvatna industrijska politika. Međutim, zemljama EU-CEE-a na njihovu putu razvitka ne nedostaje samo stabilan i strateški pristup industrijskoj politici nego su se one kao članice Europske unije našle i u specifičnom položaju.”
Prema procjenama Bečkoga instituta, nakon brzoga približavanja tijekom 2000-ih godina, osobito su razvijenija gospodarstva srednje i istočne Europe okrenuta industrijskoj proizvodnji prestala sustizati stare članice Europske unije. U jednoj od svojih prethodnih studija Bečki institut je upozorio da se dobar dio uzroka toga krije u njihovoj pretjeranoj specijalizaciji u proizvodnji te ograničenom napredovanju prema aktivnostima u proizvodnim lancima koje sadrže veću dodanu vrijednost. Stoga je Bečki institut upozorio da bi se zemlje srednje i istočne Europe mogle naći u specifičnoj inačici zamke srednjega dohotka.
Pojednostavljeno govoreći, početne i završne dijelove proizvodnih lanaca koji sadrže veću dodanu vrijednost – na početku lanaca to su inovacije, istraživanja, razvoj i promocija proizvoda, organizacija i vođenje proizvodnje i slično, a na kraju lanaca proizvodnja i prodaja rezervnih dijelova, servisiranje, podrška kupcima i slično – stare zapadne članice zadržavaju za sebe, dok na europski istok prenose “sredinu” lanca, rutinsku, automatiziranu, velikoserijsku proizvodnju, najslabije plaćenu, najmanje dohodovnu, ovisnu o stranom vlasniku i bez ikakve razvojne perspektive.
Slika položaja
“Rezultat je toga da su inovacije i industrijske politike u regiji ostale nerazvijene…” Situaciju sada dodatno kompliciraju potreba za prelaskom na “zelenu” i digitalnu ekonomiju, posljedice pandemije te ruska oružana agresija na Ukrajinu. Srednja i istočna Europa, a s njom i Hrvatska, danas stoji na raskrižju: ne poduzme li ništa, prijeti joj propadanje po zastarjelom razvojnom putu i zamrzavanje na trenutnoj razvojnoj stepenici. Potrebna im je nova industrijska politika koja će ih iz te zamke izvući.
Bečki institut, kao meritoran ekonomski think-tank za srednju, istočnu i jugoistočnu Europu, u svojoj studiji “Industrijska politika za model novoga rasta” ne zadržava se samo na opisu i uzrocima zamke srednjega dohotka u kojoj su se našle europske bivše komunističke države nego donosi i osam preporuka kako da te zemlje iz spomenute zamke izađu i kako da osiguraju prostor i putove za novi razvoj i rast.
Za Hrvatsku je studija Bečkoga instituta izvanredno važna. U prvome redu zato što kvalificirano i kirurški precizno stvara sliku položaja hrvatske industrije u odnosu na ostale države u njezinu okruženju. Potom zato što sažeto, jasno i konkretno, na samo nekoliko stranica, preporučuje hrvatskim vlastima što trebaju činiti, kako točno njihova industrijska politika treba izgledati da bi Hrvatskoj u bliskoj i daljoj budućnosti osigurala ekonomski rast i društveni prosperitet.
No o tome što je industrijska politika ne postoji suglasje ni među profesionalnim ekonomistima, o njoj se puno raspravlja, ali se njezino jasno definiranje najčešće izbjegava. Obično se kaže da u industrijsku politiku spadaju sve selektivne državne aktivnosti koje potiču strukturne promjene, koje, pak, stimuliraju gospodarski rast i povećanje blagostanja. Ključni cilj industrijske politike mogao bi se odrediti kao usvajanje i akumuliranje sposobnosti za proizvodnju.
“Mi definiramo industrijske politike kao one vladine politike koje otvoreno ciljaju na preobrazbu strukture ekonomske aktivnosti radi postizanja nekog društvenog cilja”, u najnovijoj studiji Američkog nacionalnog instituta za ekonomska istraživanja (NBER, kolovoz 2023.) “Nova ekonomika industrijske politike” piše, kao najistaknutiji među autorima studije, Dani Rodrik. “Tipični je cilj poticati inovacije, produktivnost i ekonomski rast. No one također mogu služiti poticanju klimatske tranzicije, stvaranju boljih radnih mjesta, pomaganju zaostalim regijama, jačanju izvoza ili supstituciji uvoza.”
Znakovi promjene
“No, dok su teorijski razlozi za vođenje industrijske politike široki i snažni, njoj se upućuju i praktični prigovori koji se mogu sažeti u tvrdnju kako ‘države zapravo nisu sposobne odabrati pobjednike’.” Pritom su današnje članice Europske unije u srednjoj i istočnoj Europi povijesno i zemljopisno gledano jedinstven slučaj.
One su se u kratkom vremenu kretale od ekstremno komandnog do ekstremno laissez-faire pristupa ekonomiji, a nikad s konstruktivnim formuliranjem industrijske politike. Kad su postale članicama Europske unije, najveći dio ekonomske regulative prenijele su Europskoj komisiji kao zajedničkoj “vladi”. Industrijska politika u EU-u temelji se na članku 173 Ugovora o funkcioniranju EU-a, s ciljem jačanja konkurentnosti europske industrije, promjene strukture, razvoja malih i srednjih poduzeća, kao i stvaranja inovacija kroz istraživanja i razvoj. Da se ne bi našla u sukobu sa zaštitom tržišnog natjecanja, industrijska se politika koordinira na razini EU-a i provodi takozvanim horizontalnim politikama koje se ne odnose na specifične sektore ili entitete nego pružaju najširu, opću potporu unapređenju temeljnih ekonomskih uvjeta za poslovanje industrije.
Nasuprot tomu, pišu analitičari Bečkoga instituta, industrijska politika u selektivnom smislu u europskim je dominantnim raspravama utišana. “To se može pripisati ideološkom raskoraku želja i potreba za aktivnom državnom intervencijom i ekonomskom filozofijom prevladavajućom od 1980-ih, poznatom pod nazivom Washingtonski konsenzus, čija je temeljna ideja bila da o prosperitetu različitih industrijskih sektora treba odlučivati tržište, a ne država. Bivše komandne države srednje i istočne Europe osobito su revno prihvatile laissez-faire filozofiju: tek oslobođene centralnog planiranja željno su prigrlile minimalizaciju utjecaja države na ekonomiju. U novije vrijeme, međutim, dugogodišnji horizontalni pristup industrijskoj politici počeo je pokazivati znakove promjene…”
Europska unija sve više poseže za intervencijama za promjenu ekonomske strukture kojima bi pokrenula rast pa je i Europska komisija pokrenula “vertikalne” inicijative za specifične sektore. Tako je i hrvatski proizvođač automobila Rimac automobili u području “battery value chain – battery systems” uvršten u program projekata važnih za zajedničke europske interese (IPCEI).
Općenito, međutim, “konkurentnost hrvatske industrije i produktivnost zaposlenika zaostaje za ekonomski naprednijim zemljama članicama EU-a u srednjoj i istočnoj Europi”, konstatira Bečki institut. Udjel zaposlenih i dodana vrijednost industrije ispod je prosjeka EU-a. Kvaliteta ljudskoga kapitala malo je iznad prosjeka EU-CEE-a, ali ispod prosjeka EU-a. Hrvatsko povećanje udjela izdvajanja za istraživanja i razvoj (2020. godine u iznosu od 626 milijuna eura) u odnosu na bruto domaći proizvod “ohrabruje”, no ono je još gotovo upola manje od slovenskog, drastično zaostaje za češkim, mađarskim ili poljskim, dok “stare” članice EU-a poput Švedske, Njemačke, Danske ili Finske u istraživanja i razvoj ulažu relativno i triput više od Hrvatske.
U prvome planu
Na rang-listi zemalja EU-a po investicijama rizičnog kapitala (eng. venture capital) u postotku BDP-a Hrvatska uopće ne postoji.
Industrijska proizvodnja u Hrvatskoj stvara tek 13 posto bruto domaćeg proizvoda, dok je prosjek za istočne države EU-a 17 posto. Indeks konkurentnosti hrvatske industrije je 0,05, dok je u srednjoj i istočnoj Europi u prosjeku dvostruko veći, 0,10 – no oba su gotovo komična prema njemačkih 0,42 ili maksimalnoj vrijednosti na ljestvici.
Analitičari Bečkoga instituta za međunarodna ekonomska istraživanja u svojoj studiji “Industrial policy for a new growth model: A toolbox for EU-CEE countries” izradili su hrvatski industrijski “profil”, kako se to već radi, sa svim njegovim prednostima, slabostima, prilikama i prijetnjama – koga zanima, može ih pročitati na internetu jer je studija besplatno dostupna javnosti. Opisali su i novosti u hrvatskim industrijskim politikama i strukturnim reformama od 2015. godine do danas: u prvome planu su im poticanje izravnih inozemnih ulaganja i zauzimanje boljeg položaja u vrijednosnom lancu, zatim nove tehnologije i digitalizacija te, naposljetku, “zelena” transformacija industrije.
Glavni je zaključak Bečkoga instituta ipak da “među zemljama članicama Europske unije u srednjoj i istočnoj Europi Hrvatska država najviše zaostaje za tehnološkom špicom. Stoga bi joj prioritet trebao biti uvoz znanja i sposobnosti na strateški i ciljani način putem politika ciljanog privlačenja izravnih inozemnih ulaganja i većeg sudjelovanja u istraživačkim i inovacijskim mrežama Europske unije”.
Ovo će nekomu možda zvučati suho i suviše birokratski, ali zapravo nije, to je uputa koju bi Vlada Andreja Plenkovića trebala razumjeti i operacionalizirati, samo ako bi to željela. A kojim bi se “alatima” (eng. toolbox) pritom mogla i trebala poslužiti? Njih Bečki institut navodi kao preporuke specifične za Hrvatsku.
Dizanje plaća
Prva je preporuka hrvatskim vlastima da primijene “po mjeri skrojenu” politiku poticanja izravnih inozemnih ulaganja koja će uvesti inovacije i pokrenuti širenje obećavajućih niša izvan turizma. Turizam će i dalje vjerojatno ulagačima biti najprivlačniji, ali Vladine potpore ubuduće se moraju usredotočiti na industrijalizaciju i postizanje veće raznolikosti hrvatske ekonomije.
Druga je preporuka unaprijediti državne institucije tako da podupiru inovacije te do maksimuma povećati sudjelovanje u programima EU-a. Hrvatske relativne institucionalne slabosti, unatoč unapređenjima posljednjih godina, sada su prepreka ostvarivanju tih ciljeva.
Treća je preporuka Bečkoga instituta hrvatskim vlastima da otklone manjak radnika s potrebnim vještinama i povećaju udjel zaposlenih u populaciji. Manjak specijalista osobito pogađa uvođenje digitalnih i zelenih tehnologija u poduzeća.
Naposljetku, analitičari bečkoga think-tanka Vladi Andreja Plenkovića preporučuju da povisi minimalnu propisanu plaću u odnosu na medijalnu. Prema Eurostatu, čak petina hrvatskih zaposlenika prima plaću manju od dvije trećine medijalne. Dizanje tih plaća “potaknulo bi automatizaciju poslova s niskom produktivnošću i stvorilo dodatnu ponudu radnika za produktivnije dijelove ekonomije…”
To što Hrvatskoj predlaže Bečki institut nije “svemirska matematika” i vrijedilo bi njegove preporuke poslušati i provesti. Za razliku od službene “Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine” iz veljače 2021., na više stotina stranica zatrpane vizijama, fantazijama, izazovima i ostalim ispraznim frazama, koja je zastarjela u samo dvije godine i u kojoj se od šume ne vidi drveće, ovo što nudi Bečki institut jednostavno je, razumljivo, pametno i praktično provedivo. Hrvatskoj stručnoj javnosti ne bi smjelo proći ispod radara.
Photo by Nataliya Vaitkevich
