Amerikanci se još nadaju i od Ukrajine očekuju i zahtijevaju barem djelomični vojni uspjeh i pritom u PR svrhe pokušavaju iskoristiti ukrajinsko ovladavanje selom Robotinom u Zaporiškoj regiji.
Međutim, osim što je to mjesto zapravo još u tzv. sivoj zoni, poražavajuća je sljedeća činjenica:
od početne linije razdvajanja na dan početka ukrajinske protuofenzive 4. lipnja Robotino je bilo udaljeno svega 7 kilometara. Od Robotina do drugog, strateški puno značajnijeg mjesta Tokmata ima dodatnih 25 kilometara, uz prije toga višeslojno postavljenu drugu liniju ruske obrane koju bi za njegovo oslobađanje trebalo probiti – vjerojatno i najčvršću, prepunu minskih polja, protutenkovskih barijera i rovova.
Ogorčena bitka
Treća ruska obrambena linija sprečava prodor prema ključnom velikom gradu Melitopolju koji je još 50 kilometara dalje, a tek nakon njega pružao bi se teren koji vodi do Azovskoga mora. Drugim riječima, otprilike 100 kilometara dijeli ukrajinsku vojsku od tog zatvorenog mora koje je Rusija aneksijom južnih regija stavila pod svoju potpunu kontrolu i to je, definitivno, najvažniji strateški uspjeh dosadašnjeg dijela njezine vojne kampanje.
Ukrajinskoj vojsci bi trebalo, ako bi se nastavila ovakva dinamika ofenzive, do Azovskoga mora oko 14 mjeseci krvavog proboja. A sredstava i vojnika, pri dosadašnjoj stopi smrtnosti i ranjavanja, za takvo što nema nitko u svijetu. Jer, prema navedenim pokazateljima, dosadašnjih tridesetak tisuća poginulih ukrajinskih vojnika u prva tri mjeseca protuofenzive pomnoženo s 14 mjeseci dalo bi nevjerojatan broj od 420.000 poginulih. A što bi tek bilo s onima izbačenima iz stroja zbog ranjavanja, ne treba naglašavati.
Spomenuti sustav utvrđene ruske obrane u Zaporiškoj regiji naziva se Surovikinova crta prema prezimenu ruskoga generala na čiju je preporuku postavljena u jesen prošle godine s desne obale južnog Dnjepra u Hersonskoj regiji. Taj se potez, iako tada krajnje nepopularan u ruskoj javnosti i štetan za ugled ruskog vojnog i političkog vrha kod kuće i na zapadu, upravo sada pokazao strateški ključnim. Naime, osim što je potpuno očuvana, spomenuta velika grupacija ruske vojske s velikim brojem tenkova i drugog oružja raspoređena je na obrambene linije u Zaporiškoj regiji, skupa s novim dijelovima ruske 58. armije čije je zapovjedništvo u Rostovu na Donu. Nedavno je u to zapovjedništvo stigao i Vladimir Putin, na sastanak s najvišim vojnim vrhom zemlje i ključnim zapovjednicima specijalne vojne operacije – SVO, kako se službeno naziva u Rusiji. Jasno je svima da je to ključna bojišnica i da se na njoj odvija “majka svih bitaka” i za Ruse i za Ukrajince – o čijem će ishodu mnogo toga ovisiti. Na sastanku se, između ostalog, razgovaralo o strateškim rezervama, a pravovremen, filigranski točan trenutak njihova ubacivanja na bojišnice mogao bi biti i presudan.
Strateške rezerve
Zasad ih ruska strana ne koristi, dok su u Kijevu nedavno otvoreno objavili kako su na južni smjer sada prebacili sve strateške rezerve na čelu s elitnom 82. zračnodesantnom brigadom i taktičkom brigadom “Marun” uvježbanom po NATO-ovim standardima, pošto su NATO-ovi stratezi, nakon očitih neuspjeha protuofenzive, zatražili prebacivanje svih raspoloživih ukrajinskih snaga i njihov udar na jednu točku – očito, spomenuto Robotino i obližnja naselja s njegove istočne i zapadne strane – u nadi da će promjenom taktike doći do ključnog prodora. Na ostalim bojišnicama Ukrajinci bi prešli u fazu aktivne obrane i to se upravo sada i događa, uključujući i vidljivo slabljenje ukrajinskog pritiska na ruske položaje u zoni Bahmuta.
Dakle, umjesto uzimanja operativne stanke zbog velikih gubitaka, Washington je očito odlučio inzistirati na nastavku ofenzive. Međutim, tu se onda itekako povećavaju i rizici od eventualne ruske protuofenzive ako procijene da su ukrajinske snage dostatno devastirane i iscrpljene. U tom je kontekstu stanje za ukrajinske snage najsloženije na sjevernoj bojišnici, na granici Luganske s Harkivskom regijom, gdje Rusi nisu pokrenuli ofenzivu, ali imaju inicijativu i sporo, ali prilično uvjerljivo napreduju prema strateški važnom gradu Kupjansku u Harkivskoj regiji, iz kojeg je Kijev već evakuirao stanovništvo usprkos tomu što je zapovjednik ukrajinske kopnene vojske, general Oleksandar Sirski, ojačao obranu u široj gradskoj zoni.
Čak i prodemokratski The New York Times u svom tekstu pod nazivom “Ukrajina obavijestila o oslobođenju sela, a ta pobjeda naglašava koliko je težak bio put” piše o slabim rezultatima protuofenzive uz velike gubitke na ukrajinskoj strani u živoj sili i tehnici, uz neznatne uspjehe od svega nekoliko milja na jugu, u Robotinu, i isto toliko na istoku.
Dug je put
“Konačni cilj napada na Robotino je grad Melitopolj, udaljen 45 milja južnije, gdje su Rusi izgradili još jaču liniju obrane. Čak i uz postojanje zapadnog oružja, napredovanje je bilo sporo i skupo, što postavlja pitanje koliko daleko mogu stići Ukrajinci.” Američki Bloomberg u tekstu pod naslovom “Ukraine’s Future Isn’t German or Israeli but Korean” od 30. kolovoza piše o problemima koje Ukrajina ima s pojedinim protežiranim modelima rješenja rata. Riječ je o njemačkom, izraelskom i korejskom modelu – kao jedino mogućem prema mišljenju autora Bloombergova teksta.
Njemački model, koji se oslanja na podjelu Ukrajine, tj. na njezino odricanje od pet oblasti koje je i službeno pripojila Rusija u zamjenu za prijam ostalog dijela Ukrajine u NATO-savez, iako se čini privlačan, neostvariv je, smatra Bloomberg. Naime, Ukrajina nije ni približno u položaju u kakvom je bila poslijeratna Njemačka u kojoj je od Zapadnih sigurnosnih zona 1955. formirana Zapadna Njemačka koja je ušla u NATO-savez. Zašto? Na tlu podijeljene Njemačke dotad više nije bilo rata, podjelu zemlje odnosno nove granice kao svevremenske u zamjenu za zapadne integracije priznao je i poslijeratni kancelar Konrad Adenauer, a i SSSR je priznao ustroj Zapadne Njemačke kao nove države. Međutim, Ukrajina i Rusija niti imaju priznate granice niti postoji mir. Predsjednik Zelenski bi teoretski mogao pristati na takav model, ali politika Kijeva je usmjerena na povrat svih svojih okupiranih teritorija vojnim putem, navodi Bloomberg.
S druge strane, izraelski model znači maksimalno naoružavanje Ukrajine od Zapada, a da ona nikada neće biti članicom NATO-a, isto kao i Izrael. Pritom bi postala velika regionalna sila, poput Izraela, s kojom bi Rusija itekako morala računati kao s vojnom branom za svoje buduće agresivne poteze prema Zapadu.
Neodrživi model
Međutim, Bloombergov tekst navodi kako ni taj model nije održiv i obrazlaže zašto: američka jamstva izraelske sigurnosti postala su moguća tek nakon što je on pobijedio u četiri izraelsko-arapska rata, a borbe se prebacile na arapske teritorije. Istodobno je Izrael proizveo svoju atomsku bombu, dok njegovi arapski suparnici takvog oružja nemaju do danas. Ukrajina se nalazi u dijametralno suprotnom položaju: rat se vodi na njezinu tlu. Kao jedini preostali mogući model medij navodi onaj korejski, koji se temelji na zamrzavanju sukoba na dostignutim crtama bojišnice. On nije riješio nikakve probleme, već samo zaustavio vojna djelovanja, ali djeluje do danas – ključna je nit vodilja za autora teksta američkog medija.
U španjolskom gradu Toledu okupili su se ministri vanjskih poslova EU-a i, naravno, Ukrajine. Ukrajinski rat je itekako lebdio nad ovim skupom kao ponajvažnija tema u masi problema koji danas zaokupljaju Europsku uniju, od onih ekonomskih i visoke inflacije do ponovnog jačanja migrantske krize.
Ne može se krivnja za propast ljetne protuofenzive prebacivati na Ukrajinu – to ne bi bilo ni činjenično ispravno ni moralno. Protuofenziva je trebala biti proljetna i takvom su je nazivali i na političkoj i medijskoj razini, ali je Kijev javno upozoravao kako još nema dovoljno naoružanja koje je ukrajinskoj vojsci potrebno, što su zapadni vojni stratezi i politika odbacivali, tvrdeći da je Ukrajina dobila sve što joj je obećano i da je to dovoljno za uspjeh.
Evo zašto su spomenute kritike nemoralne: ukrajinska vojska ulaže nadljudske napore, neprestano napada izvrsno konfiguriranu, snažnu i dovoljno motiviranu rusku obranu gotovo u valovima, neovisno o velikim gubicima; bori se više i srčanije od bilo čijih očekivanja na početku rata, kada su mnogi opravdano mislili da će Ukrajina “šaptom pasti” jer su se kolone ruskih tenkova već prvog dana probijale kao kroz švicarski sir prema prijestolnici Kijevu, a da bi Rusi već za nekoliko dana osvojili i velike dijelove ukrajinskog teritorija na jugu – u regijama Zaporižje i Herson, uključujući i istoimeno potonje regionalno središte.
Osim toga, i ne manje važno, nije nikakva tajna, jer to ne skrivaju ni američka administracija ni NATO-savez, da je veliki broj NATO-ovih instruktora uključen ne samo u savjetničkim ulogama unutar ukrajinskih postrojbi, nego da oni svakodnevno surađuju s ukrajinskim Glavnim stožerom i zapovjedništvom na izradi strateških i operativnih planova bilo za ofenzivne, bilo za obrambene operacije. Pritom ne treba imati iluzije da u tome glavnu riječ ima ukrajinska strana i da bi se ukrajinski časnici imali snage suprotstavljati planovima iskusnih američkih ili britanskih generala u uvjetima kada ne samo ukrajinska vojska nego i cijela zemlja potpuno ovise o zapadnoj vojnoj i financijskoj pomoći.
Nemoguće je tvrditi da bi se ukrajinski vojni zapovjednici oglušili o planove zapadnih vojnih savjetnika i provodili nekakve svoje, manje profesionalne planove ili operacije na svoju ruku, jer visoki stupanj međusobne koordinacije itekako postoji. Osim toga, bez zapadnih obavještajnih podataka i sofisticirane opreme ukrajinska vojska sigurno bi bila “poluslijepa” i još puno ranjivija. Ovdje bih podsjetio i na proljetne izjave visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrella i njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa o tome da ukrajinska vojska ne bi izdržala ni tri mjeseca bez zapadne pomoći.
Dakle, krajnje je nemoralno krivnju za neuspjeh ili, kako se to “politički korektno” govori – za sporu dinamiku protuofenzive, bacati na ukrajinsku stranu.
Naravno da ni Kijev ni zapadne prijestolnice neće govoriti o neuspjehu protuofenzive jer bi to demoraliziralo i ukrajinsku javnost i zapadne sponzore. Govorit će o njezinu zastoju i o pripremi nove, već na proljeće iduće godine. Ona bi trebala osigurati postavljene vojne ciljeve koji sada nisu ispunjeni i bolje pregovaračke pozicije za Kijev, a Moskvu bi prisilila na uvjete mira koje je postavio Zapad – smatraju predlagači.
Uvjeti mira
Ovu najavu prvi je objavio Washington, odnosno Pentagon. Ništa čudno. Pretrpljeni neuspjeh bi, u suprotnom, i to u izbornoj godini, opasno obezvrijedio ukupnu Bidenovu ukrajinsku politiku koju ionako sve češće i sve jače kritiziraju s republikanske strane. A prema nedavnim istraživanjima koje je objavio CNN, čak se 55 posto Amerikanaca protivi novoj financijskoj pomoći Ukrajini.
U tim i takvim okolnostima, kada Bidenova administracija gotovo svaki tjedan najavljuje nove, stotine milijuna dolara vrijedne pakete vojne pomoći, kao i to da će od Kongresa zatražiti dodatne 24 milijarde dolara za Ukrajinu, priznanje propasti protuofenzive bio bi čin političkog samoubojstva.
Američki građani i republikanci u Kongresu ovih su dana ogorčeni sporom Bidenovom reakcijom i njegovim zakašnjelim dolaskom na katastrofalnim elementarnim nepogodama devastiran američki turistički biser Havaje, kao i dodjelom sramotno male financijske pomoći stradalim obiteljima i skromnim sredstvima za obnovu poharanih mjesta u usporedbi s golemim sredstvima koja se daju za Ukrajinu i s njom povezane posve maglovite krajnje ciljeve.
Republikanski kritičari, a poglavito republikanski predsjednički kandidati, Bidena sve češće optužuju za izostanak jasne strategije odnosno definiranja krajnjeg cilja njegove ukrajinske politike koju smatraju promašenom, preskupom i prerizičnom.
Istodobno, čelnici republikanske većine u Kongresu najavljuju, kao već posve sigurno, pokretanje procesa Bidenova opoziva zbog poznatih događaja vezanih uz njegovu ulogu u plinskom biznisu njegova sina Huntera s ukrajinskom tvrtkom Burisma dok je otac Biden bio potpredsjednik SAD-a tijekom drugog mandata Obamine administracije. Pritom navode postojanje novih dokaza i svjedočanstava o osobama koje su bilo aktivno uključene u te rabote.
Opoziv predsjednika
Iako je, kao i tijekom cijele američke povijesti vezano uz opoziv predsjednika, i sada nemoguće očekivati da će doći do Bidenova rušenja s vlasti jer za to sigurno neće glasati Senat koji je pod nadzorom demokrata, intencija republikanaca je, osim dokazivanja “da je Biden lagao”, stvoriti protutežu otvorenom političkom progonu Donalda Trumpa zloporabom pravosudnog i sigurnosnog aparata zemlje i pokretanjem već petog kaznenog postupka protiv njega kao trenutačno vodećeg i realno nedostižnog kandidata Republikanske stranke na idućim izborima u jesen 2024.
Iako daleko od toga da svi republikanci u Kongresu simpatiziraju Trumpa, brine ih spomenuta hajka na ipak jednog bivšeg predsjednika SAD-a, kao i potpuno prozirni potezi pojedinih sudaca uključenih u procese protiv Trumpa. Poput onog sutkinje suda u washingtonskom distriktu Columbia Tanye Chutkan, Afroamerikanke i velike pouzdanice demokrata, koja je prvu raspravu za optužbu protiv Trumpa za poticanje nereda na Capitol Hillu 6. siječnja 2021. zakazala ni manje ni više nego za 4. ožujka 2024., samo dan uoči tzv. superutorka, kada će se, završno, međusobno sučeliti predsjednički kandidati republikanske stranke za dobivanje nominacije. Jasno je kako će se Trumpu, kojemu zbog spomenute optužbe prijeti do 70 godina zatvora, samo dan nakon početka suđenja biti krajnje teško koncentrirati na svoje predizborne obveze.
Kako će se sve ovo odvijati, zasad nitko ne zna, ali ono u čemu se svi analitičari slažu, “pravosudna hajka” na Trumpa nedvojbeno će dovesti do još veće polarizacije unutar ionako opasno podijeljenog američkog društva. Do te mjere da pojedini od njih ne isključuju ni pokretanje novog američkog rata kako bi se skrenula pozornost s domaćih političkih obračuna i opasnosti izbijanja unutarnjih sukoba i pokušala formirati nova američka kohezija pred licem zajedničkog vanjskog neprijatelja.
Novi rat
A za to nije dovoljan neki Niger, Burkina Faso ili Gabon. Za takvo što treba Americi dostojan i dovoljno opasan protivnik. Stoga pojedini američki komentatori ukazuju na postojanje vjerojatnosti da se Bidenova administracija odluči ni manje ni više nego na otvoreni rat s Rusijom smatrajući da bi ga također, kao ovaj posredni na tlu Ukrajine, mogla kontrolirati da ne prijeđe u Treći svjetski, tj. nuklearni rat.
Jesu li takve prognoze realne, u to ne želim ulaziti jer je Bidenova administracija dosad ionako pomaknula sve granice koje su donedavno smatrane neprijelaznima kada je riječ o odnosima sa sebi ravnom nuklearnom velesilom Rusijom, ali je pritom i vješto balansirala po oštrici noža da sukob ne eskalira. Pritom je više od svoga umijeća računala na strah i razum ruskog državnog vrha, prije svega Putina osobno, ma koliko ga se na retoričkoj razini istodobno prikazivalo kao “luđaka”, “krvoloka” i sl. Rizična igra?
Ako bi Biden izgubio izbore, sve ove pravosudne igre i zavrzlame s Trumpom definitivno bi se okrenule u potpuno suprotnom smjeru.
Dakle, Biden će morati učiniti sve da se to ne dogodi, jer nije u igri samo on nego i cijela ekipa iz tzv. duboke države koja iza njega stoji. A to, onda, ni za svijet ne može izgledati dobro.
Igrama ili ne, prosudite sami, možda se mogu protumačiti i riječi Gunthera Fehlingera, predsjednika Europskog vijeća za proširenje NATO-a, od 27. kolovoza, objavljene na X.comu.
Najprije se ispričao za stoljeća “europskog imperijalizma od 1492. do 1975. godine”, rekavši kako je to “ipak bilo prije 50 godina”, a onda poentirao riječima: “Sada su kolonijalne države ostale samo Rusija, Kina i Iran, i u određenom stupnju Indija i Brazil.”
Teško da će se to svidjeti navedenima, ali i novim članicama BRICS-a koje sigurno ne žele da Europljani iznova kroje geografske karte u njihovim regijama.
Prekrajanje karata
Ovo s Fehlingerom zapravo je stvarna slika današnje Europske unije i njezinih političkih elita, od kojih je većina miljama udaljena od strateškog razmišljanja. Njihovo ponašanje šteti Europskoj uniji više nego brojni izvanjski čimbenici. Dok oni shvate i nauče što o geopolitici treba znati, leđa im neće okrenuti samo navedene afričke države.
Jer nije tu riječ samo o nekakvim rigidnim vojnim huntama koje vrše državne udare, kako se to medijski naglašava. Prije će biti kako iza svih tih svrgavanja legitimnih državnih predstavnika, prethodno izabranih na navodno demokratskim izborima, u stvarnosti stoje mase nezadovoljnih afričkih ljudi koji svoju radost zbog rušenja vlada uopće ne skrivaju. A taj bi se proces lako mogao nastaviti. Naime, kako sam i rekao u jednoj od prethodnih analiza, čini se da nakon rušenja kolonijalizma poslije Drugoga svjetskog rata sada počinje rušenje postkolonijalizma.
Foto : Kremlin POOL