U prva dva tjedna kolovoza sve živo tradicionalno se sjati u Sinj. Političari na paradu, gastarbajteri u rodni kraj, hodočasnici ka Gospi a dovitljivi prodavači po zaradu. Uoči nedjeljne 308. Sinjske alke i Velike Gospe deset dana kasnije, provjerili smo kako diše taj gradić koji se privremeno pretvara u politički i društveni centar Hrvatske
Alkarsko trkalište zjapi prazno, ali već je gotovo spremno: nedavno nabavljene nove tribine s oko pet tisuća mjesta – nisu ih baš svi prihvatili, čuli smo i nostalgična prisjećanja na staru i gotovo raspalu drvenu konstrukciju – zasad su tek raskošno vježbalište za cvrčke. Postavljaju se zadnje reklame, gore na početku radnici istresaju zadnji sloj zemlje. Mirno je.
Ali teško da će tako biti ove nedjelje, kada se će se na istom mjestu naći Zoran Milanović i Andrej Plenković. Raspored sjedenja uzvanika na Alci je uobičajeno tema veliki razgovora i rasprava.
‘Obojica su potvrdila da dolaze. Hah, valjda će između njih sjediti Gordan Jandroković kao kakva-takva tampon zona. Ove godine bit će tu i predsjednica Mađarske kao počasna gošća, imamo dovoljno prostora za manevar’, smije se jedan od organizatora Sinjske alke.
Kako red nalaže, po dolasku u Sinj najprije se javljamo gradonačelniku Miru Bulju. U njegovoj gradskoj upravi dosta je živahno, pročelnici i službenici lete na sve strane, doba je godine kada je grad u žiži javnosti. Već tjednima se održavaju razni koncerti, izložbe i promocije. Nastupit će Vanna, sprema se pučka fešta, tu je tradicionalni lunapark, a kafići na kultnoj Pijaci i oko nje ovih dana radit će cijelu noć.
‘Napiši ovako, svi u Sinj! Ovo je najperspektivniji grad u Hrvatskoj, nema ga nadaleko!’, u tradicionalno borbenom tonu govori nam Bulj.
Izlazimo s njime prošetati sinjskim ulicama i moramo priznati, to je uvijek jedinstven doživljaj: salijeću ga sugrađani sa svih strana, potežu za rukav, pozdravljaju ili barem kimaju glavom. Oni njemu ‘načelniče’ ili jednostavno ‘Miro’, on njima uglavnom ‘braco’ ili ‘seke’.
‘E jesi im rekao, svaka ti čast za ono u Saboru’, cvjeta jedna Sinjanka u ozbiljnim godinama.
‘Eto vidiš kakvu budalu narod zna izabrati’, uzvraća joj ovaj pa se zajedno cerekaju.
Bulj je ipak ozbiljan kada je riječ o vođenju grada, a ljetne manifestacije zgodna su mu prilika da u prvi plan gurne kakav sinjski problem za koji vlast u Zagrebu nema razumijevanja – ili ga, još vjerojatnije, namjerno ne rješava jer ih on osobno baš živcira. I kao pojava, i kao političar.
Lani je tako zaprijetio mini skandalom i napuštanjem svečane lože na Alci jer nije bio potpisan ugovor za ‘aglomeraciju’, 500 milijuna kuna vrijedan projekt izgradnje vodovodne i kanalizacijske mreže. Pa se najednom sve riješilo.
A ove godine jako je kivan na HEP.
‘Oni samo iz cetinskog sliva uzimaju barem 40 posto vode za hidroenergiju, na našim leđima proizvode tri puta više struje nego u Krškom i zarađuju ogromne pare, a našem Vodovodu digli su cijenu struje za nekoliko puta i doveli ga na rub propasti. Puno su nam obećavali onaj Filipović i Barbarić pa opet ništa, valjda su bili zauzeti prodavanjem plina za jedan cent. I sad se još reklamiraju da su ‘više od energije’, na Alci su glavni sponzor. Pa kako mogu gledati narod u oči i u isto mu vrijeme nametati takav harač?’, žesti se Bulj.
A ni s Viteškim alkarskim društvom (VAD), koje zapravo organizira Sinjsku alku, gradonačelnik nije u osobito velikoj ljubavi: kaže da su se otuđili od naroda, da ih je okupirao HDZ i da ga ne pozivaju čak ni na protokolarne prijeme kod premijera, predsjednika Sabora, nadbiskupa…
‘Ma zvali smo ga prije, a zvali bi ga i sada, ali on se često dere, izvodi performanse, napušta sastanke. Nije to razina’, uzvraća predsjednik VAD-a Stipe Jukić.
Njega nalazimo u Alkarskim dvorima gdje je očekivano vrlo živo: brusi se protokol, prodaju odavno rezervirane ulaznice za Alku po cijeni od 15, 30 i 50 eura, primaju najavljene grupe turista iz Italije, Švicarske, Grčke, sa svih strana. Baš u vrijeme izlaska ovog teksta očekuje se dolazak mađarske povijesne postrojbe, husara, koja u Sinj dolazi dopratiti svoju predsjednicu. Stižu ravno iz Budimpešte.
Doslovno na konjima.
‘Sve je više-manje spremno, veliki su ovo dani za Sinj’, mirno nam govori Jukić, a i on i Bulj zapravo nam odaju dojam da su međusobnu svađu i razmirice ipak sveli na folklor, barem u ovim danima oko Alke i Velike Gospe. Ne idu đonom jedni na druge, sve se to doima dosta pitomo.
A mi ulazimo u Muzej Sinjske alke, zbilja veličanstven prostor svečano otvoren za njeno okruglo tristoto izdanje, gdje je spektakularno predstavljena i povijest i sadašnjost ove viteške igre: miješaju se tradicionalni i figurativni prikaz s jedne te multimedija, projekcije i videoigrice s druge strane. Voditelj Boris Filipović Grčić je zadovoljan.
‘Ovo nam je zapravo mirnije doba jer dolaze uglavnom turisti. Najzeznutiji je kraj školske godine kada nam navraćaju dječji izleti i ekskurzije, svakog dana imamo po četiristotinjak djece’, govori nam on dok nam muzejska ‘katica za sve’ Ivana Malbaša i direktorica marketinga Alke Marina Duvnjak najprije poziraju među eksponatima, a potom nas vode u raskošnu suvenirnicu. Svega tu ima, od magnetića za tri eura do unikatnih skulptura i kompleta zlatnika za oko tisuću eura.
Posebno dobro kure proizvodi izrađeni u partnerstvu s Hajdukom, dakako.
‘Ljudi rezerviraju ulaznice i po godinu dana unaprijed, hoće biti sigurni da će ih uhvatiti. Ali imamo ih još nešto u slobodnoj prodaji, brzo će to nestati’, kaže nam direktorica Duvnjak.
Natrag na Pijaci, u sinjskom centru centra i nepreglednom moru kafića, čvrstu točku predstavlja nam legendarni ratni snimatelj Petar Malbaša. On je ovdje vezivno tkivo, sve i svakoga zna, sugovornici nam se otvaraju na traci. Jedan od njih je Ante Marić Roko koji se nakon 32 godine New Yorka vratio na rodnu grudu.
‘Lako ti je kad si dobio dobru penziju’, zezaju ga u društvu makar malo oprezno. Znaju ljudi da je usput dobio i jedan mali rak s kojim se hrabro bori. Doma je i to nekako lakše.
‘Ja ti imam 49 godina staža u Australiji, a ovo mi je sedmi put da sam došao do Sinja. Svaki put ljeti, na Alku i Gospu. Mislili smo ja i žena kupiti kakav stančić ovdje ali kako je ona umrla, promijenio sam planove. Eno me tamo čeka i moja grobnica’, pomalo sjetno govori nam Stjepan Mrđen.
‘A vidiš, ja jedva čekam u penziju pa da se doselim ovamo za stalno. Nema ljepše stvari nego ujutro otvorit škure i bacit pogled na ulicu, tamo te uvijek čeka pravi teatar. Sinj je pravi, autentični, tipični dalmatinski grad’, zaneseno se nadovezuje Maksimilijan Domej. On je liječnik opće prakse u Beču, ima ordinaciju na Mariahilfer Straße u kojoj radi i supruga Anđelka. Ona je rodom tu, iz Gale, a kad je krenula priča o tome kako su se upoznali, samo je prijekorno pogledala supruga. ‘To je privatno, nemoj, Domej’, upozorava supruga, inače koruškog Slovenca rođenog pet kilometara od Bleiburga. Oslovljava ga prezimenom valjda da naglasi svoj šefovski položaj. Za stati pred fotoaparat ne želi ni čuti.
‘Ovdje se više nego igdje osjećam kao kod kuće. Ljudi su srdačni, ljubazni, neiskvareni’, cvrkuće Domej. Objašnjava nam kako je trideset godina svog života posveti fenomenu ukazanja u Međugorju i prirodno je da će se u Sinju naći baš na Veliku Gospu zajedno s desecima i desecima, pa možda i stotinom tisuća drugih ljudi.
Grad je već spreman za rijeke hodočasnika koji će se prema njemu sliti s više strana, najviše iz Splita s jedne te Livna, Rame i Hercegovine s druge strane. Koliko će ih biti, samo gvardijan samostana fra Marinko zna: on će koji dan kasnije objaviti broj podijeljenih hostija i kad mu nadodaš nešto sitno, eto ti broja sinjskih gostiju u tim danima.
U gradu koji još uvijek ima tek jedan jedini hotel, ‘Alkar’, mada se stidljivo počinju pojavljivati kuće za odmor. S baaazenom, kako će kazati Sinjani.
‘Dođu, odu, kupi svatko ponešto. Ali kupuju i ovi naši domaći. Mora se jesti, jel’ tako?’, optimistična je gospođa Dragica Domazet Lošo. Ona je u jednoj od uličica uz Pijacu izložila svoje domaće pome, tikvice, pršu i med, vijenci njenog bijelog luka nehajno vise na fasadi. Bit će nešto prometa ovih dana.
Svega blaga u Sinju.
