Oscar Wilde je obrnuo latinsku poslovicu Non quis sed quid (ne tko, nego što) za punih 180 stupnjeva. Jedan od njegovih najčuvenijih aforizama glasi: “Nije bitno što se o vama govori. Bitno je da se o vama govori.” Zemlja o kojoj se u EU-u najviše govori je Mađarska – čak ni Njemačka ne dobiva u medijima toliko pozornosti. Točno u duhu primjedbe Oscara Wildea, pritom nije bitno to što se o Mađarskoj govori gotovo samo – negativno. Tako u posljednje vrijeme veliku pozornost dobiva zbog svojih žučnih objašnjavanja s Komisijom EU-a glede reforme pravosuđa. Ocjena komisije je da je u Mađarskoj ozbiljno narušen princip pravne države zbog zakona koji su omogućili “discipliniranje” pravosuđa te energično traži da se to korigira.
Mađarska je dosad tek djelomično ispunila uvjete Bruxellesa koji joj je blokirao isplatu nekoliko desetaka milijardi eura (za koje je Mađarska inače ispunila uvjete) dok se svi njegovi zahtjevi ne provedu. Također, Komisija EU-a Mađarskoj je jasno dala do znanja da nikakvi kompromisi ne dolaze u obzir.
Nekoliko desetaka milijardi eura iz fondova EU-a Mađarska je trebala dobiti kako bi poboljšala svoju oslabljenu ekonomiju. I to u vrijeme dok Europski parlament donosi rezoluciju kojom od Komisije EU-a i Europskog vijeća traži da se Mađarskoj ne dopusti preuzimanje predsjedanja 1. srpnja 2024.
Autoritarna kleptokracija
Ne samo zbog neovisnosti pravosuđa kao temeljnog pitanja pravne države – Europski parlament u toj rezoluciji također osuđuje “namjerne i sistematski organizirane napore mađarske vlade na potkopavanju europskih vrijednosti” te zahtijeva konkretne rezultate iz primjene članka 7. Najenergičniji kritičari za mađarski su sustav iskovali izraz “autoritarna kleptokracija”, ali odvjetnici u EU-u još teško izlaze na kraj sa svojim mađarskim “kolegama”. Za razliku od Ukrajine, čiji je sustav korupcije vrlo raširen, ali priprosto jednostavan, mađarski je visoko centraliziran, sofisticiran i, po tvrdnjama mnogih odvjetnika u EU-u, polulegalan, što definiranje kriminalnih delikata po kriterijima EU-a čini vrlo teškim.
Odnos EU-a i Mađarske oduvijek je bio napet i problematičan, iz EU-a nikada nije nedostajalo žestokih kritika usmjerenih izravno prema Viktoru Orbanu. Najpopularnija je bila da on “od ponedjeljka do petka vodi kampanju protiv EU-a, a tijekom vikenda kapom i šakom prikuplja sredstva iz njegovih fondova”. Nije čudno stoga što najpoznatiji mediji engleskog jezika, Financial Times i The Economist, ne kriju čuđenje i negodovanje zbog prakse “toleriranja mađarske autoritarne kleptokracije” koju političari država članica EU-a toleriraju, institucije EU-a omogućuju – na teret poreznih obveznika njegovih država članica.
Za povlačenje novca iz fondova EU-a Mađarskoj treba doista skinuti kapu: u najboljim godinama ti su iznosi dosezali do 6 posto njezina BDP-a. Postoje procjene da po povlačenju sredstava iz fondova EU-a (kao postotka BDP-a) Mađarska vjerojatno nadmašuje čak i Poljsku – drugu državu koja također ima stalne sukobe s EU-om, no EU o tome nema službenu statistiku.
Drugo polje na kojem Mađarska ostvaruje goleme koristi, iako se i zbog toga stalno sukobljava s EU-om, jest njezin odnos s Rusijom, prije svega uvoz ruskog plina i nafte, pri čemu joj potpuna ovisnost o Rusiji ni najmanje ne smeta. Štoviše, unatoč sankcijama EU-a Rusiji, uspjela je izboriti poseban status u kojem glavnu ulogu ima prijateljski odnos Viktora Orbana s Vladimirom Putinom. “Zašto plin i nafta iz Rusije i dalje teku u Europu”, upitao je u broju od 1. travnja 2023. The Economist. Pitanje je naravno retoričke naravi jer je prošle godine Europa uvezla plina iz Rusije gotovo isto koliko i iz Norveške. Ovo uvelike podržava tvrdnju Viktora Orbana da sankcije EU-a Rusiji ne daju očekivane rezultate i da više štete EU-u nego samoj Rusiji. Naravno, on u tim tvrdnjama nije usamljen.
Popularna žica
Viktor Orban ne uživa veliki ugled – daleko od toga. Kada ga je Jean Claude Juncker, tada još predsjednik Komisije EU-a, prije više godina pozdravio s “Hello, dictator!”, protivnici koji ga najviše mrze požurili su se primijetiti da on nije “diktator”, nego “dicktator”, a s ovim dodatnim slovom “k” riječ na engleskom postaje prostota koja znači nešto vrlo, vrlo ružno. No Viktor Orban uživa golemu popularnost i značaj u Njemačkoj i u SAD-u.
Potez koji mu je u Njemačkoj donio golemu popularnost bio je podizanje žičane ograde na granici prema Hrvatskoj u jeku velike migrantske krize i odluke Angele Merkel da Njemačka primi dva milijuna izbjeglica s Bliskog i Dalekog istoka. U Njemačkoj je time izazvao oduševljenje kojemu su mediji posvetili veliku pozornost. Uz veliku medijsku pompu, Helmut Kohl ga je primio u privatni posjet u svoju vilu. Horst Seehofer, tada predsjednik CSU-a, organizirao mu je niz susreta sa svim značajnijim bavarskim političarima. Ukratko, Nijemci koji nikada nisu odobrili ideju prihvata izbjeglica ovacijama Viktoru Orbanu pokazali su Angeli Merkel što stvarno misle o njezinu potezu.
Reakcije u EU-u bile su različite. Zoran Milanovć, tada premijer, podizanje takve žičane ograde osudio je uz primjedbu da će “Hrvatska zajedno s Njemačkom ostati među državama koje takve ograde neće podizati”. Za strane diplomate to je bila još jedna potvrda njihovih privatnih komentara da Hrvatska nikada ne propušta priliku istaknuti svoju navodnu bliskost s Njemačkom. No za vjerovanje u postojanje takve bliskosti nikada nije bilo razloga: otkako su postale nezavisne države, njemački mediji, doduše, najnegativnije pišu o Ukrajini, ali je Hrvatska na drugome mjestu.
Prije nešto više od godinu dana, kada se u Austriji, Mađarskoj i još nekim zemljama EU-a opet povela diskusija o podizanju novih barikada od bodljikave žice, Viktor Orban je mrtav-hladan izjavio da bi “naravno opet podigao takvu barikadu, samo bi sada ona bila bitno viša”.
Nakon Njemačke, Viktor Orban je postao vrlo poznat i značajan i kod desnice u SAD-u – posebno u vrijeme predsjedanja Donalda Trumpa s kojim se uvijek odlično slagao.
Desničarski populizam
Međutim, ipak ima i mnogo Amerikanaca koji se pitaju što američka desnica vidi u Viktoru Orbanu. Njihovo objašnjenje je da je za 60 milijuna glasača Donalda Trumpa Mađarska “neliberalna demokracija” uzorni model desničarskog populizma kakav bi i sami htjeli ostvariti u SAD-u: politički sustav baziran na kršćansko-konzervativnim vrijednostima, vazalskom kapitalizmu i desecima prijatelja i znanaca na ključnim državnim funkcijama.
No američki Ustav je previše čvrst da bi ga “neki koji su se odjednom pojavili niotkuda” mogli tek tako mijenjati, a posebno ne svojim glasovima tijesne većine. Zbog toga ono što se na engleskom naziva constitutional jiggery-pokery (u slobodnom prijevodu: ustavne akrobacije) u SAD-u ne samo da nije moguće nego je i nezamislivo. Odande su čeznutljivi pogledi konzervativaca upravljeni prema Mađarskoj u kojoj je s Viktorom Orbanom kao premijerom postalo itekako moguće donositi zakone kojima se bitno ograničava nezavisnost i rad sudova, plaše mediji i namješta izborni sustav. Naravno, dio svakog poluautoritarnog režima su i tirade protiv imigranata koje su u SAD-u gotovo identične onima u Mađarskoj. Niz medija ih portretira kao “horde opasnih kriminalaca” koje donose droge, šire kriminal i obaraju cijenu rada, što pogađa domaće stanovništvo.
Nije čudno, stoga, što su popularnost i značaj Viktora Orbana i dalje zapanjujući. Logika desnice je, ako je Viktor Orban uspio ostvariti državu kakvu je biračima obećao još 2014., zašto isto ne bi učinio i Donald Trump u novom mandatu?
U kolovozu prošle godine Viktor Orban je bio osobni gost Donalda Trumpa i jedan od glavnih govornika na godišnjoj skupštini CPAC-a (Conservative Political Action Conference) u Dallasu. Godinu prije, CPAC je svoju godišnju skupštinu održao u Budimpešti, gdje su najprominentniji američki konzervativci nekoliko dana bili gosti mađarske vlade.
Tako je Viktor Orban dokazao da se može stalno sukobljavati s EU-a i pritom maksimalno izvlačiti sredstva njegovih fondova, biti prijatelj s Putinom, maksimalno ovisiti o uvozu nafte i plina iz Rusije, a istodobno imati veliki značaj i popularnost ne samo u Njemačkoj nego čak i kod desnice u SAD-u.
Mađarska praksa povlačenja sredstava iz fondova EU-a posebno je relevantna za Hrvatsku iz jednog vrlo specifičnog razloga. Kako je to nedavno primijetio Luc Triangle, glavni tajnik Federacije industrijskih sindikata EU-a, “bez turizma bili biste najsiromašnija i najnerazvijenija zemlja EU-a”.
Njegova primjedba se “u samoobrani” može tumačiti kao pretpostavka, ali njezinu ispravnost potvrđuju infografovi neugodnog “indeksa beznačajnosti” koji se odnose na bivše socijalističke države srednje i istočne Europe. Oni nemilosrdno otkrivaju kako zapravo funkcionira EU te ulogu Njemačke i njezinih saveznika u njegovu razvoju. Kao svaka slika, i infograf “indeksa beznačajnosti” govori više od tisuću riječi – u ovom slučaju više od tomova knjiga.
Razbijene iluzije
Najvažnije od svega, nemilosrdno razbija iluziju “euroatlantskih integracija” kroz prikaz izvoza industrijskih proizvoda država članica EU-a u srednjoj i istočnoj Europi u Njemačku, mjereno kao postotak njihovih BDP-a. Na prvome mjestu je Republika Češka (18,2 posto), a na drugom Mađarska (15,4 posto). Najvećim dijelom to je zasluga golemih investicija velikih njemačkih tvrtki, posebno Audija. Viktor Orban, doduše, nikada nije rekao nešto poput “Danke Deutschland”, ali je javno zahvalio Angeli Merkel “na velikim investicijama Bavarske u Mađarsku koje su znatno pridonijele njezinu razvoju”.
Na posljednjem mjestu je Hrvatska (1,7 posto); Srbija je dva mjesta ispred nje (treća odozdo) sa 2,1 posto. Treba još istaknuti da hrvatski masovni turizam nije glavni izvor njezinih prihoda, već su to individualne doznake radnika u inozemstvu. Kad bi Hrvatska imala input-output tablicu nacionalne ekonomije, pa kad bi se od zarade od turizma odbilo sve što turisti konzumiraju: svu hranu i pića, potom kozmetiku itd., odnosno sve što nije proizvedeno u Hrvatskoj, rezultat bi bio toliko mizeran da bi vrlo vjerojatno iznenadio i samog Luca Trianglea.
Krajnje je vrijeme da se Hrvatska ugleda u Mađarsku i napokon radikalno promijeni svoj odnos prema Rusiji koji je već desetljećima isključivo emocionalan – Hrvatska čak dvije godine u Rusiji nije imala ni svog veleposlanika. Dalje, zbog iskonskog straha od Rusije, Hrvatska je napravila veliku stratešku pogrešku i nije se priključila na plinovod Turski tok koji dovodi ruski plin preko Turske u Bugarsku i dalje u Srbiju, Mađarsku i Austriju, a gradi se i krak prema Sloveniji. Robertu Golobu, koji je u politiku došao kao jedan od najpoznatijih energetskih stručnjaka i menadžer iz plinskog biznisa, takva situacija se ne sviđa pa je s Viktorom Orbanom dogovorio da se jedan krak plinovoda iz Alžira do Italije preko Slovenije “potegne” do Mađarske, a onda dalje u države istočne Europe koje “ne žele zauvijek ostati ovisne o ruskom plinu”. Ukrajina i Rusija će uskoro potpisati mirovni sporazum i neprijateljstva će prestati, a to znači da će Sjeverni tok 2 konačno proraditi. Ako na tlu srednje Europe tada dođe do izravne konkurencije plina iz Rusije kroz Turski tok i onog iz Alžira, postavlja se pitanje što će to značiti za hub u Omišlju? Robert Golob Omišalj nije nikada posjetio, a na fotosusrete nižerangiranih funkcionara iz EU-a na LNG terminalu uvijek šalje predsjednicu slovenske Gospodarske zbornice.
Hoće li Hrvatska jednom imati premijera kojemu će uspjesi Viktora Orbana postati uzor pa će krenuti njegovim stopama, ostaje da se vidi. No, ostane li sve po starom, i u Hrvatskoj će i dalje vrijediti moto Ladislava Klime: “Strah, opreznost i lukavost ne vuku u visine. Tko puzi, nikada se neće razmahati”.
