Zabrinutosti onih koji su Europu vezali uz ruske energente i masivno poslovanje s Moskvom, koji su kreirali i poticali migrantsku invaziju na Europu, koji su sudjelovali u svim američkim propalim bliskoistočnim vojnim avanturama, bombarderskim i invazijskim kampanjama po sjeveru Afrike i na Bliskom istoku nema kraja. Iako su praktički protjerani iz europske politike, na čelu s velikom svećenicom globalizacije Angelom Merkel, njihova zabrinutost za daljnju sudbinu Europe i Europske unije širi se europskim medijima.
Svojom kuknjavom sada peru ruke praveći se blesavi, kao da u svemu što se događa nisu sudjelovali. Jedino Angela Merkel nema tu povlasticu jer bi uistinu bilo totalno idiotski da i ona sada kada su vidljivi razmjeri tragedije donedavne europske politike glumi kako ni s čim nije imala veze, pa je prisiljena i dalje braniti svoje postupke proteklih godina i politiku koju je provodila te za nju nevoljko prihvaćati odgovornost. Ona nema izbora, za razliku od daleko većih mudrijaša kao što je bivši francuski predsjednik François Hollande koji šuti kao zaliven, iako, ruku na srce, nije puno ni pridonio europskoj politici – pa ni takvoj potpuno promašenoj jer je nesretnik bio rastrgan između nekoliko žena i obitelji usporedno sa sukreiranjem europske politike.
Bijeg u zavjetrinu
Nekada silni francuski predsjednik Nicolas Sarkozy također se skrio u duboku sjenu pokušavajući izbjeći zatvor za sve što je radio u stankama između sudjelovanja u kreiranju europske politike. Za aktivnije sudjelovanje u njoj nije imao vremena jer je bio zaokupljen prikupljanjem donacija od libijskog diktatora Gaddafija, kojega je potom dao ubiti, što na svoju žalost nije mogao učiniti s dijelovima francuske financijske i poslovne elite koju je također uspio zavrnuti za velik novac.
Dugogodišnji kreatori Europske unije, a time posredno i cijele Europe, njezine ekonomije, unutarnje i vanjske politike, bježe danas od vlastitih djela, i dok jedni mudro šute, drugi po medijima izražavaju ganutljivu zabrinutost za budućnost i položaj Europe. I takvi se prave ludi kao da su svi zaboravili da su upravo oni stvarali Europu kakva danas je, sa svim svojim problemima, uspjesima, ali i strateškim promašajima.
Cijela jedna generacija europskih političara koja je, vođena deluzijama, dovela Europu u probleme sada iz hladovine mirovine, s tobožnje objektivne distance, kao dobronamjerno ukazuje na opasnu situaciju u kojoj su se našle Europa i Europska unija i uporno alarmiraju da je smjer u kojem Europa ide pogrešan. S njima ili bez njih, ona ide onamo kamo su je oni odveli, a nova generacija europskih političara koja predvodi Europsku uniju nije sposobna ništa učiniti jer ju je izabrala ista ta umirovljena elita koja je Europu dovela u položaj u kojem se nalazi i postavila je na pozicije vlasti na svoju sliku i priliku. Za svoje nasljednike odabrali su iste kakvi su bili i oni.
Dok francuski predsjednik Emmanuel Macron panično traži nekakvu stratešku autonomiju ni od koga drugog nego od Europi najbližeg saveznika SAD-a, što u ovim trenucima izgleda kao potpuna ludost, dugogodišnji ministar vanjskih poslova Njemačke i vicekancelar Joschka Fischer panično postavlja pitanje hoće li Europa biti najveći gubitnik svega što se događa i ponavlja nejasnu i potpuno nedefiniranu priču o stvaranju globalne Europske unije.
Potpuna ludost
Joschka Fischer u autorskom članku od 18. svibnja za Project Syndicate pod naslovom “Hoće li Europa biti najveći svjetski gubitnik”, raspreda dilemu o prepuštanju Europe odnosno Europske unije utjecaju SAD-a i Velike Britanije, prepuštanju olujama sukoba globalnih sila i vjetrova rata i mogućnosti da Europa u teškim vremenima postane globalni subjekt i uzdigne se na razinu globalne moći. Zagovara, dakako, ovu drugu opciju, iako ne iznosi ni jedan jedini element na kojem bi se takav položaj gradio. Posredno i on, kao i Macron, nevolje Europske unije pokušava pripisati američkoj politici i nedostatku sada već glasovite “europske strateške autonomije”.
Joschka Fischer u svome istupu kazuje: “Ruski rat protiv Ukrajine, kinesko-američko rivalstvo i uspon novih srednje jakih sila potiču duboku reorganizaciju međunarodnoga poretka koja će Europu ostaviti u izrazito nepovoljnom položaju. Kako bi napredovala u svijetu u kojem dominiraju velike države s rastućim vojnim proračunima, Europa nema izbora nego postati prava sila.”
Fischer obrazlaže: “Razdoblje globalne stabilnosti nakon 1945. godine je završilo i nestalo. Od bipolarnog svijeta hladnog rata do unipolarnog svijeta kojim dominira Amerika, a koji ga je zamijenio, dugo smo uživali osjećaj strateškog reda, pa iako je bilo mnogo manjih ratova, pa čak i nekih većih, od Koreje i Vijetnama do Bliskog istoka i Afganistana, međunarodni je sustav općenito i u cjelini ostao stabilan i netaknut.”
No od početka novog tisućljeća ta je stabilnost sve više ustupala mjesto obnovljenom rivalstvu između velikih sila, među kojima su vodeće SAD i Kina. Uz to, odavno je postalo jasno da će rasti politički i strateški utjecaj Indije, Brazila, Indonezije, Južne Afrike, Saudijske Arabije, Irana i drugih gospodarstava u usponu, kao i njihova uloga u globalnom sustavu.
Mazanje očiju
U kontekstu sve dubljeg sukoba između Kine i SAD-a ove sile u usponu imat će mnogo prilika suprotstaviti se jednoj od dvije supersile 21. stoljeća. Doista, za njih je mnogo prilika koje su previše primamljive da bi se propustile – analizira Fischer.
Bivši njemački vicekancelar potom se osvrće na trenutni najveći problem Europe – rusku agresiju na Ukrajinu pa navodi: “U međuvremenu su u Rusiji političke elite obuzete fantazijama o obnovi teritorijalnog dosega i geopolitičke težine SSSR-a i Ruskog Carstva prije njega. Pod predsjednikom Vladimirom Putinom ruska je politika u sve većoj mjeri bila usmjerena na preokret postavki stvorenih neposredno nakon hladnoratovske ere. Nasuprot tomu, Zapad, što znači SAD i Europska unija, nakon njezina proširenja od 2004. nastavio se pridržavati uspostavljenog posthladnoratovskog rješenja u Europi. U tu svrhu je Zapad ostao predan obrani osnovnih vrijednosti kao što su pravo država na samoodređenje i nepovredivost međunarodno priznatih granica.”
U nastavku opisa razvoja geopolitičkog ustroja Europe Fischer kaže: “Ove različite vrijednosti i obveze učinile su sukob oko bivših republika Sovjetskog Saveza gotovo neizbježnim, kao što smo vidjeli u Gruziji 2008. U Ukrajini je prvi udarac od Rusije došao kada je Rusija anektirala Krim 2014., ali prijelomna točka nastupila je u veljači prošle godine, kada je Kremlj pokrenuo sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu i stavio točku na eru mira u Europi. Kontinent se opet dijeli na dva tabora. Putinov pokušaj da silom prekroji povijest nije samo tragedija za ukrajinski narod i izazov europskoj sigurnosti. To je i udarac cijelom međunarodnom sustavu nacionalnih država. Uostalom, mnoge od srednjih i novih globalnih sila odbile su nedvosmisleno stati na stranu Ukrajine, a neke su, slijedeći primjer Kine, izričito stale na stranu Rusije ili ostale ‘neutralne’ u interesu stjecanja neke taktičke prednosti. Implikacija toga je da su te države spremne previdjeti flagrantno kršenje temeljnih načela koje podupiru globalnu stabilnost.”
Zakašnjela reakcija
U nastavku medijskog istupa bivši njemački ministar vanjskih poslova i jedan od kreatora europske politike gotovo cijelo jedno desetljeće obuhvaća problem sučeljavanja u Aziji s Kinom i izravne povezanosti s položajem Europe. To očito, dok je bio u punoj snazi vlasti i djelovanja, nije vidio niti je želio vidjeti, a sada alarmira europsku javnost koja ne može tek tako izbrisati ono čime je Joschka Fischer obilježio sadašnjost Europe, uključujući i sudjelovanje Njemačke u dvojbenim vojnim intervencijama SAD-a i saveznika diljem svijeta. Upravo je on, da se ne zaboravi, bio taj koji je zagovarao sudjelovanje Njemačke u vojnim kampanjama i provodio ih u djelo.
Joschka Fischer, povezujući stanje u Europi sa sučeljavanjem s Kinom, navodi: “Ali daleko veća opasnost za međunarodni sustav ne proizlazi iz rata u Ukrajini, jer je Rusija preslaba da bi predstavljala istinsku globalnu prijetnju, nego iz pogoršanja američko-kineskih odnosa. Istina, bez obzira na ratobornu retoriku Kine vezanu uz Tajvan i njezine agresivne pomorske vježbe u vodama oko otoka, dosadašnji sukob je manje vojni nego ekonomski, tehnološki i politički. Ali to je slaba utjeha jer je riječ o sve intenzivnijem sukobu nulte sume.”
Joschka Fischer je nakon desetljeća sudjelovanja u aktivnoj politici očito iznenada uspio zaključiti ono što prije nije mogao shvatiti da bi se moglo dogoditi pa zaključuje: “Neki od najvećih gubitnika u ovom sukobu vjerojatno će biti Japan i Europa. Kineske tvrtke izgradile su goleme proizvodne kapacitete u automobilskoj industriji – posebice na području proizvodnje električnih vozila – i sada su spremne nadmašiti europske i japanske proizvođače automobila koji su dugo bili globalno dominantni. Da stvar bude gora, odgovor Amerike na kinesku konkurenciju je provođenje industrijske politike koja će ići na štetu europskih i japanskih proizvođača. Nedavni američki zakoni, kao što je Zakon o smanjenju inflacije, primjerice, daju velike subvencije za automobile proizvedene u SAD-u. Iz perspektive SAD-a takve politike ubijaju dvije muhe jednim udarcem – štite domaće velike proizvođače i daju im poticaje za nastavak razvoja električnih vozila.”
Sve se znalo
Prema Fischeru, “konačni ishod bit će temeljita reorganizacija globalne autoindustrije, pri čemu će Japan i Europa, prije svega Njemačka, izgubiti konkurentnost i tržišni udio. I da ne zaboravimo, ovaj veliki gospodarski preokret predstavlja tek početak mnogo većeg globalnog sukoba i strateškog preuređenja.”
I što sada reći? Proizlazi da je njemački ministar vanjskih poslova – koji je to bio gotovo cijelo desetljeće za kancelara Gerharda Schrödera, a poslije je u uzastopnim mandatima kancelarke Angele Merkel obnašao razne državne i političke funkcije – po svemu što govori bio potpuno neinformiran dok je bio na tim funkcijama jer ovo što se događa nije mogao predvidjeti iako su mu se na stol barem dok je bio ministar vanjskih poslova i vicekancelar svakodnevno slijevale provjerene i potpuno točne obavještajne informacije.
Ne, jednostavno nije mogao biti toliko nesposoban da nije mogao predvidjeti kako će završiti politika koju sukreira. On je jednostavno, kao i ostatak njemačke i europske elite, bio vođen pohlepom onih za koje je radio, njemačkog financijskog i industrijskog kompleksa, koji je u Rusiji pronašao jeftin izvor energenata, a na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi jeftin izvor radne snage. Trebalo je očito samo te dvije stvari uvezati u njemački gospodarski sustav pa dok ide – ide, a sada očito više ne ide pa je Joschka Fischer kao reprezentativni uzorak njemačke i europske elite sada iznenađen i uvrijeđen.
U zaključku nakon jadikovki kojima pokušava oprati ruke od onoga u čemu je sam sudjelovao navodi: “Ne samo da Europa mora uložiti velike napore kako bi očuvala svoj ekonomski model tijekom ove reorganizacije globalnog gospodarstva nego također mora upravljati visokim troškovima energije, rastućim jazom digitalne tehnologije u odnosu na dvije supersile i hitnom potrebom za povećavanjem izdataka za obranu kako bi se suprotstavila novoj prijetnji iz Rusije. Svi ovi prioriteti postat će još hitniji kako se približavaju sljedeći američki predsjednički izbori s obzirom na očitu mogućnost da bi se Donald Trump mogao vratiti u Bijelu kuću. Europa se stoga nalazi u posebno nepovoljnom položaju. Nalazi se u sve opasnijoj regiji, ali i dalje ostaje konfederacija suverenih nacionalnih država koje nikada nisu skupile volju za istinskom integracijom, čak ni nakon dva svjetska rata i više desetljeća hladnog rata.”
***
Ficher i Macron kasne u političkoj fazi: Strateška autonomija od Amerike nije moguća
U svijetu kojim dominiraju velike države s rastućim vojnim proračunima Europa još nije prava sila – kaže Joschka Fischer te na kraju upozorava da “svijet neće čekati da Europa odraste, ona se odmah mora suočiti sa započetim globalnim preuređivanjem poretka”.
Dakako, riječ je o floskulama i konstatacijama za koje se nije potrudio dati nikakve konkretne mjere koje treba poduzeti. Učinio je to na isti način na koji se francuski predsjednik Emmanuel Macron poziva na stratešku autonomiju od SAD-a. Velike, ali isprazne riječi bez konkretnog sadržaja i u sadašnjoj situaciji na granici čiste deluzije.
Implicite pozivom na “odrastanje Europe”, što će reći njezinu emancipaciju od roditelja, a to bi valjda bio SAD, i njezino pretvaranje u globalnu silu Joschka Fischer zagovara isto što Emmanuel Macron koji stvari samo naziva drugačije, strateškom autonomijom. No obojica, i Macron i Fischer, jednostavno kasne u fazi.
Mnogima se obilo o glavu popuštanje ruskom imperijalizmu: Borba za nekakvu autonomiju Europe bila je promašena
Nekakva strateška autonomija EU-a ili “globalne Europske unije” ostaje i dalje bez ikakvoga konkretnoga i racionalnog sadržaja. Treba ponoviti: jedini istinski konkretni iskaz takve uvjetno rečeno autonomne politike Europske unije u prethodnim godinama bio je blagonakloni, ako ne i zaštitnički odnos europskih sila i vodećih država Europske unije, Francuske i Njemačke, prema ruskom imperijalizmu, vezivanje Europe uz ruske izvore energenata i omogućavanje Kremlju da gotovo cijelo desetljeće drži u rukama Krim i druge okupirane dijelove ukrajinskog teritorija. A sve to što je u sklopu nekakve europske autonomne strateške misli činila europska vodeća politika bilo je u potpunoj suprotnosti s američkom politikom, a kako je svojim djelima dokazao Putin, isključivo u korist Rusije.
Taj i takav iskaz europske autonomije koji je debelo naštetio i Europi i Ukrajini puknuo je kao mjehurić od sapunice nakon ruske invazije na Ukrajinu. Nikakva značajna strateška autonomija s obzirom na geopolitičke pozicije Europe u ovom trenutku nije moguća, potpuno je neracionalna i u svojoj biti apsurdna. Naime, bez podrške i bliskog savezništva sa SAD-om ne bi ni bilo Europske unije, a kamoli ideje strateške autonomije koja je u ovom povijesnom trenutku s druge strane realnosti. Ne znači da je strateška neovisnost Europe u vanjskoj politici nešto loše, ona bi bila poželjna, no jednostavno se ne uklapa u postojeći geopolitički mirovni poredak Europe.
No unatoč svemu, Europa je bogata i sposobna, i ako uspije odbaciti nabrijane političare pune osobnih ambicija, oholosti i krivih predodžbi o vlastitoj veličini i veličini svojih država i okrenuti se političkim osobnostima koje stoje čvrsto na zemlji, kakvi su nekada bili prvi njemački poslijeratni kancelar, veliki Konrad Adenauer i francuski državnik Charles de Gaulle, tada ima šanse postati uistinu sila od globalnog utjecaja.
