Misom zadušnicom koju je ispred Crkve Muke Isusove na Maclju predvodio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, obilježena je 78. godišnjica od pokolja koji su, nakon okončanja 2. Svjetskog rata počinili pripadnici partizanskih snaga nad zarobljenim vojnicima i civilima, a Maceljska šuma bila je tek jedno od većih stratišta – između 10 i 20 tisuća ljudi, ratnih zarobljenika, civila, žene, djece, svećenika…, likvidirano je i zatrpano po brojnim jamama ovdje u svibnju i početkom lipnja 1945.
Ovogodišnja komemoracija žrtvama Križnog puta na Maclju svojevrsna je alternativa desetljećima obilježavane komemoracije na Bleiburškom polju u Austriji koju su austrijske vlasti zabranile. Samo tu, u Maceljskoj šumi, pobijeno je otprilike isto toliko ljudi kao i u, u cijelom svijetu poznatoj Katinskoj šumi u kojoj je zloglasni sovjetski NKVD pobio vojnu i intelektualnu elitu Poljske 1940.-e godine.
No za Maceljsku šumu malo tko je čuo i u Hrvatskoj. A za zločine nikada nitko nije odgovarao. Naprotiv.
I unatoč ignoriranju vodećih hrvatskih medija koji nisu najavljivali ovaj događaj, na komemoraciju je pristiglo gotovo dvije tisuće ljudi – potomaka žrtava, hrvatskih branitelja i vjernika…, a nazočni su bili i predsjednik Hrvatskog Sabora Gordan Jandroković, premijer Plenković, ministri Medved i Božinović, saborski zastupnici među kojima smo primijetili i Karolinu Vidović Krišto, Željka Sačića, Josipa Đakića…
“Ovi ljudi nisu brojevi, svaki je ovaj ‘broj’ imao ime i prezime, osobnu povijest, zavičaj, užu i širu obitelj, ali još uvijek nema obilježenoga i zaštićenoga grobnoga mjesta“, istaknuo je u svojoj propovijedi nadbiskup Kutleša upozorivši i kako je ‘ovakva podmukla likvidacija ratnih zarobljenika okrutan i otužan zločin koji se ne može opravdati nikakvim izlikama’. Ali i da, kao kršćani trebamo oprostiti.
‘Ja sam još prije 25 godina izmolio za potpuni oprost onima koji su mi ovdje likvidirali djeda’, kaže Mladen K. koji je na Macelj došao odati počast žrtvama, a osobito svom djedu, koji nije bio niti vojnik, niti političar.
‘Bio je veleposjednik, trgovac, bavio se i ugostiteljstvom, a likvidiran je samo kako bi mu mogli oteti sve što je stekao u životu. Ubijen je ovdje – u ovoj, sada razrušenoj zgradi Šumarije, a njegovo tijelo bačeno je u neku od jama upravo u šumi koja je bila – njegova i koja je nakon rata postala je lovište Josipa Broza Tita!’, ispričao je Mladen.
Fotografirati se i navoditi osobne podatke ipak nije želio, a objasnio je i zašto:
‘Ja sam, do 1991. godine, znao samo da mi je djed poginuo u ratu. Otac mi je, kao već odraslom čovjeku, tek nakon što je Hrvatska postala neovisna država, ispričao istinu. Da su ga, kao tzv. kulaka, likvidirali partizani nakon rata. Rekao mi je čak i ime njegovog isljednika i egzekutora. Tim je veći bio njegov šok kada je taj isti čovjek izabran, nakon demokratskih promjena, gradonačelnika Krapine!’, pojasnio je, dodavši kako su većina zločinaca danas pokojni, no njihovi potomci su dobrim dijelom instalirani i u strukture vlasti, ima ih i među tajkunima, lokalnim moćnicima…
To je sve razlog zašto se i dan danas, nakon više od tri desetljeća samostalnosti Republike Hrvatske, barem ovdje u Hrvatskom zagorju, o tome što se ovdje zbivalo uglavnom šuti ili govori šaptom.
Jedan od onih koji nije želio šutjeti bio je Fran Živičnjak, koji je imao tu sreću da je uspio izbjeći metak u potiljak ili sjekiru u čelo, i jamu u Maceljskoj šumi. Isljeđivao ga je upravo taj ‘demokratski gradonačelnik Krapine’ koji je u ono vrijeme bio isljednik ozloglašene OZNA-e.
Živičnjak će tek u drugoj polovici 90-ih izdati knjigu ‘U vječni spomen’ posvećenu ubijenima u Maceljskoj šumi. Nedugo nakon što je knjiga, koju je napisao uz pomoć bivšeg partizanskog stražara koji ga je i spasio, Mladena Šafranka, izdana – Živičnjak je pod nerazjašnjenim okolnostima pronađen mrtav. Dok je glavni naredbodavac, Stjepan Hršak, časnik OZNA-e još uvijek uživao u svojoj vili na zagrebačkom Tuškancu i ponosno pokazivao svoj pištolj ‘Walther’ kojim je, tvrde svjedoci, osobno, između ostalih, likvidirao i 21-nog svećenika i bogoslova u Lepoj Bukvi na Maclju. Čak je i davao intervjue medijima.
‘Je li jasnije zašto želim ostati anoniman? Možda je netko od sinova tih krvoloka danas u vlasti? Je li sramota da me je, naprosto, strah. I nisam jedini…’, kazao je Mladen K.
I njegov je djed spomenut u knjizi Frana Živičnjaka koju teško da ćemo pronaći u knjižarama. No objavljena je zato na internetu.
U njoj su navedena imena i prezimena nekih partizanskih egzekutora i njihovih žrtava. Ukupno, petnaestak imena, od njih pedesetak, kojih se mogao sa sigurnošću sjetiti Mladen Šafranko. I svi su, redom, oni bili domaći ljudi, znanci, susjedi, školske kolege, čak i rođaci pobijenih.
‘Da, ovdje nisu ubijali nekakvi imaginarni, 44. u partizane presvučeni četnici, nekakvi Sime Dubajići ili netko izdaleka. Ubijali su domaći, Hrvati, Zagorci, svoje susjede Hrvate!’, stoga razumijem da su se ljudi bojali i danas se boje ispričati istinu. A ni niti jedna vlast do danas nije se potrudila rasvjetliti te događaje.
Uostalom, od oko 130 masovnih grobnica u koje su bacani ubijeni, istražene su tek 23, a kosti 1163 ubijena dugo su ležale natrpane u vrećama za smeće na tavanu odjela patologije Medicinskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu. Dostojanstveno su sahranjene tek 2005. godine u maceljskom spomen-području, uz svetu misu koju je predvodio kardinal Josip Bozanić’, zaključio je Mladen, zapalivši i svijeću kod ruševine nekadašnje Šumarije u spomen na svog djeda.