Kineski ministar vanjskih poslova Qin Gang od 8. do 12. svibnja nalazi se na mini-turneji po Europi, u sklopu koje namjerava posjetiti Njemačku, Francusku i Norvešku. Ova je turneja nastavak, ili svojevrsni kineski odgovor na diplomatska „hodočašća“ čelnika pojedinih zemalja Europske unije, kao i čelnice Europske komisije Pekingu.
Konkretno, Peking su u kratkom razdoblju (s izuzetkom njemačkog kancelara Olafa Scholza koji je to učinio krajem prošle godine) posjetili španjolski premijer Pedro Sánchez, francuski predsjednik Emmanuel Macron s golemom delegacijom francuskog krupnog biznisa i u društvu s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, a planirani posjet visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrella bio je otkazan, navodno zbog njegovog pozitivnog testa na Covid-19. Također postoje najave o posjetu Pekingu i talijanske premijerke Georgie Meloni koja uskoro mora donijeti tešku odluku o nastavku ili prekidu talijanskog učešća u kineskom projektu „Jedan pojas jedan put“ (poznatiji kao „Put svile“) i gdje Italija sudjeluje kao jedina zemlja iz Europske unije, piše analitičar portala Geopolitika.news Zoran Meter.
Što se tiče posjeta Norveškoj (naizgled čudan odabir, umjesto npr. jedne Italije ili Španjolske, a da o Ujedinjenom Kraljevstvu niti ne govorimo), pretpostavljam da Peking s Oslom želi razgovarati o korištenju mogućnosti Sjevernog morskog puta kojeg Rusija aktivno razvija uz kinesku suradnju – i koji značajno skraćuje put kineskih i drugih istočnoazijskih roba prema Europi ali i istočnoj obali Sjeverne Amerike.
Sprječavanje kolapsa
Sve su ovo jasni pokazatelji kako Kina i Europska unija, ali i pojedine članice Unije samostalno (prije svega Francuska), nastoje spriječiti prijeteći kolaps međusobnih odnosa – ton čemu zadaje Washington, a što po pitanju Europe podgrijava i London. Tako nije nikakva tajna da Bidenova administracija od vlada savezničkih zemalja u Europi traži smanjenje trgovinske suradnje njihovih država s Kinom, prije svega u sferi visoke tehnologije.
Štoviše, u doktrinarnim dokumentima SAD-a i NATO saveza Kina je determinirana kao ključni strateški suparnik u 21. stoljeću, a na prošlogodišnjem summitu NATO saveza u Londonu usvojena je odluka i o proširenju djelovanja tog saveza na globalnu razinu – prije svega u Aziju, što je jasan izazov bačen Pekingu i kineskim regionalnim i globalnim interesima (vidi poveznicu ispod teksta).
Krah odnosa s Kinom po EU bi bio neizdrživ
Dakle, Kina i EU sada traže, nazvat ću ga tako – „srednji put“ za nastavak međusobnih trgovinskih odnosa – kojim će zadovoljiti svoje primarne interese, a neće previše naljutiti Washington. Je li takva formula moguća ne znam, ali znam kako obje strane – i Kina i EU, od međusobne suradnje imaju itekako velike benefite. Dovoljno je podsjetiti da je njihova godišnja robna razmjena najveća u odnosu na bilo koje druge zemlje na svijetu (oko 560 milijardi dolara) i da je od prije dvije godine ona po prvi put s vodećeg mjesta potisnula američko-kinesku robnu razmjenu, koja, sukladno ubrzanoj degradaciji američko-kineskih političkih odnosa, u prvom tromjesečju ove godine bilježi nagli pad od čak oko 17%.
Kina u EU plasira industrijske proizvode po povoljnim cijenama, dok velike europske kompanije posluju u Kini gdje im je zajamčen pristup golemom kineskom tržištu. Po Europsku uniju, pritisnutu ekonomskim i energetskim problemima nakon sankcijskog rata s Rusijom i gubitka ruskog tržišta i jeftinih i sigurnih ruskih energenata, krah odnosa i s drugom globalnom velesilom – Kinom, bio bi neizdrživ. I to dobro znaju svi.
Na to upozoravaju i pojedini američki analitičari koji od Bidena u tom smislu traže popustljiviju politiku prema europskim saveznicima. Kolokvijalno rečeno, što će Washingtonu saveznici ako padnu u siromaštvo i ako se o njima još Amerika bude morala brinuti i u gospodarskom, osim u sigurnosnom smislu? Nekako slično kako se to SSSR u vrijeme Hladnog rata brinuo za svoje siromašne saveznike i partnere diljem svijeta kroz fond za nerazvijene, što ga je na kraju uvelike koštalo i kolapsa svoje ekonomije. Zauzvrat su mu mnogi od njih umjesto zahvalnosti brzo okrenuli leđa i usmjerili se suradnji sa SAD-om. Washington tako nešto sigurno ne bi želio za sebe, ali je pravo pitanje povlači li ispravne poteze da bi to spriječio? Jer nije nikakva tajna da se tzv. Globalni jug od njega ubrzano odmiče, isto kao i od dolara kao sredstva plaćanja u međunarodnoj trgovini.
Peking sve “aktivno promatra”
Naravno da za sve ovo zna i da procese ovoga tipa pažljivo motri Peking. I ne samo što ih motri, već nastoji na njih i aktivno utjecati i usmjeravati ih prema svojim interesima. Legitimno? Zašto ne? Sve velike i snažne države oduvijek se ponašaju upravo tako i nikako drukčije.
Zato uopće i ne čudi danas objavljen tekst kineske agencije Xinhua. Naime, ona navodi kako je kineski ministar vanjskih poslova Qin Gang najavio potporu Kine strateškoj autonomiji Europe. Iako to nije prva izjava Pekinga ovakvoga tipa, prva je od strane nekog visokog kineskog dužnosnika izrečena na tlu Europe, tijekom službenog posjeta.
Sastanak Qin Ganga i Annalene Baerbock
Kako navodi kineska agencija, Gang je ovu izjavu dao nakon razgovora s njemačkom ministricom vanjskih poslova Annalenom Baerbock u Berlinu. “Kina podržava put razvoja koji su odabrali europski narodi i postizanje strateške autonomije Europe”, kazao je tom prigodom i podsjetio da se ove godine obilježava 20. obljetnica uspostave sveobuhvatnog strateškog partnerstva između Kine i EU.
“NR Kina dosljedno vodi stabilnu politiku prema Europi. Kina, kao važan partner Europe u suprotstavljanju rizicima i izazovima, očekuje da će nastaviti zajednički koristiti svoje tržišne prilike i plodove razvoja kako bi istovremeno promicala kinesku modernizaciju i europsku integraciju“, kazao je šef kineske diplomacije.
Izjavio je da su Kina i Njemačka velika svjetska gospodarstva i sveobuhvatni strateški partneri i dodao slijedeće: “Obje zemlje trebale bi se pridržavati strateške autonomije, jačati političko međusobno povjerenje, jačati koheziju i suradnju kako bi služile temeljnim interesima naroda dviju zemalja i dugoročnoj dobrobiti cijelog čovječanstva.” Pozvao je Njemačku da održi i razvije postojeće interakcije, stvori povoljno okruženje i stabilna očekivanja za suradnju između kineskih i njemačkih kompanija te da globalnom gospodarstvu da snažniji zamah rasta.
Obje su se strane dogovorile da će uložiti sve napore u pripremu nadolazećeg 7. kruga kinesko-njemačkih međuvladinih konzultacija i razviti opsežan plan praktične suradnje u različitim područjima za nadolazeće razdoblje. Također su se složile ojačati koordinaciju u multilateralnim poslovima i suradnju na COP28 i bioraznolikosti. “Kina je spremna surađivati s Njemačkom kako bi pomogla obnoviti globalno gospodarstvo, održati svjetski mir i stabilnost i obraniti poslijeratni međunarodni poredak”, – rekao je šef kineskog ministarstva vanjskih poslova.
Što se tiče pitanja Tajvana, Qin Gang je rekao da je povratak otoka u okrilje Kine dio međunarodnog poretka nakon Drugog svjetskog rata. “Svaka strana koja iskreno želi mir i stabilnost u Tajvanskom tjesnacu i koja je iskreno predana očuvanju međunarodnog poretka mora se strogo pridržavati načela jedne Kine i odlučno se suprotstaviti svakoj akciji usmjerenoj na postizanje “neovisnosti Tajvana”.
O Ukrajini
Govoreći o ukrajinskoj krizi, Qin Gang je naglasio kako u ovom složenom pitanju jednostavnost i emotivnost neće pomoći u pronalasku rješenja. Jedini izlaz je, prema njegovim riječima, zadržati smirenost i razumnost, stvoriti uvjete za politički dogovor.
“… Nadamo se da će Njemačka igrati vodeću ulogu i iznijeti konkretne prijedloge za stvaranje uravnotežene, učinkovite i održive europske sigurnosne strukture,” zaključio je Qin Gang.
Smatram kako kineske, prije par mjeseci iznesene diplomatske smjernice koje bi mogle biti temelj za završetak ukrajinskog rata dijalogom sada aktualnije nego ikad. Jer svima je jasno kako je Kina jedina u stanju ozbiljno posredovati između Zapada i Rusije po toj problematici i krajnje opasnoj krizi. Zapad je, naime, s Rusijom prekinuo gotovo svaku suradnju pa je dijalog između njih potpuno onemogućen. Tim više što na tlu Ukrajine oni međusobno vode gotovo pa klasični rat – iako to Zapad ne priznaje (ali na toj tezi inzistira Moskva).
S druge strane Kina razvija nikad snažnije partnerstvo s Rusijom i u tom pogledu sigurno može utjecati na Moskvu više od bilo koje druge zemlje (druge zapravo to niti ne mogu ma koliko nudile svoja posredništva, poput Turske ili Brazila). Za sada je po pitanju kineskog posredništva u rješavanju ukrajinskog rata (a time i glavnoj ulozi Pekinga) – najveća prepreka Washington. On ustrajava na tezi da Kina nije osudila rusku invaziju na Ukrajinu i da je kao takva svrstana na stranu Rusije.
Međutim, da ju je kojim slučajem osudila, Kina sada ne bi bila u stanju nuditi posredničke usluge, kao što to ne mogu niti druge zemlje Zapada. Tako to biva i u pravosuđu (sudac je formalno uvijek nepristran iako je unutar sebe, kao čovjek a ne profesionalac vjerojatno redovito pristran) i u politici. Ne može ti biti posrednik u sporu sa susjedom onaj koji te unaprijed osudio.
Kina želi globalno liderstvo
Bidenovoj administraciji sada prijeti opasnost da (p)ostane stigmatizirana od strane međunarodne zajednice kao ona koja se jedina protivi skorom završetku ukrajinskog rata s obzirom da je Moskva tijekom nedavnog posjeta Xi Jinpinga Rusiji objavila kako su prijedlozi Pekinga o zaustavljanju rata po nju prihvatljivi uz određene korekcije. Međutim Washington ustrajava na tezi da Putin ne želi iskreni dijalog i da time samo hoće dobiti na vremenu da konsolidira loše stanje svojih vojnih snaga na terenu, nakon čega će krenuti u još žešće napade na Ukrajinu.
Zato će mnogo toga ovisiti o zemljama Europske unije tj. EU kao cjelini. Njima treba, kao što je gore navedeno, nastavak ekonomske suradnje s Kinom pod svaku cijenu, ali im treba i što skoriji mir u Ukrajini jer se u uvjetima kakvi su sada EU teško može razvijati (uz isključenje vojne industrije koju se nastoji pokrenuti iz dugogodišnjeg mrtvila, ali ne mogu svi raditi u vojno-industrijskoj sferi niti ona može jamčiti ekonomski procvat Unije s obzirom da je ona američka po pitanju izvoza svojih proizvoda limitirala, gotovo pa onemogućila unosni izvoz europske vojne industrije ne samo na globalnoj razini, već i kod sebe doma).
I za sam kraj: kineski vođa Xi Jinping prije desetak dana je po prvi put nakon početka rata telefonski razgovarao s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Sigurno ne iz razloga da dvije zemlje intenziviraju zapostavljene bilateralne odnose ili da kineski investitori navale na razvaline onog što se još naziva ukrajinskom ekonomijom. Kina želi posredništvo i uspjeh u završetku ukrajinskog rata. Oni bi joj omogućili pozicioniranje u glavnog globalnog igrača po pitanju političkog utjecaja. Svojevrsnog prerastanja u arbitra sposobnog rješavati nagomilane dugogodišnje pa i višedesetljetne globalne probleme. To je pak ono što Sjedinjene Države ni pod koju cijenu ne žele, s obzirom da su upravo tu ulogu one imale od vremena pobjede u Hladnom ratu i raspada SSSR-a.
Zašto su je tako olako dovele u pitanje u uvjetima kada je Washington gotovo sve imao u svojim rukama – slomljenu Rusiju bačenu na koljena i tehnološki nerazvijenu i siromašnu trećerazrednu regionalnu silu Kinu na ulicama čijih su se gradova još do prije samo 30-ak godina mogli vidjeti isključivo bicikli? Tim će se pitanjem prije ili kasnije ozbiljno morati pozabaviti glavni američki stratezi i analitičari. Kao i oko onog, bi li umjesto politike konfrontacije po američke interese bila povoljnija opcija politika kompromisa i suradnje u onim sferama u kojima je to od zajedničkog interesa.
Ali to je već jedna posve druga i vrlo kompleksna tema, čak i za znanstvena istraživanja. U međuvremenu svijet će živjeti u strahu i iščekivanju onoga što donosi sutra. A što konkretno donosi – ne zna nitko!
Photo by Anthony Beck
