NEPOZNATA UTOPLJENICA IZ SEINE POSLIJE SMRTI JE POSTALA SLAVNA: Odljev njezina lica postao je najljubljeniji predmet na svijetu

 

Krajem 1880-ih iz rijeke Seine na pariškom šetalištu Quai du Louvre izvučeno je beživotno tijelo mlade žene. Kako na truplu nije bilo znakova nasilja, sumnjalo se na samoubojstvo.

 

Nikada joj nismo doznali ime. Ne znamo ništa o njezinu podrijetlu niti smo ikada otkrili kako ju je život doveo u Pariz, no procjenjuje se da je u trenutku smrti imala oko 16 godina. Djevojka je zauvijek ostala poznata kao Neznanka iz Seine (L’Inconnue de la Seine).

No tek je tada započela njezina nevjerojatna priča, nadrealni post scriptum koji nitko nije mogao predvidjeti, a naposljetku je pomogao spasiti milijune života, čak i pošto je njezin bio tako tragično prekinut… Valjda.

Zapravo, točan opis onoga što se dogodilo Neznanki prije i nakon kobnog utapanja ostao je predmet rasprave obavijene izlizanom maštovitom pariškom legendom. Ispričat ćemo najčešću verziju te 150 godina stare priče.

Pošto je izvučena iz Seine, prevezena je u parišku mrtvačnicu i javno izložena uz tijela drugih nepoznatih mrtvaca radi identifikacije. Ta jeziva izložba bezimenih leševa bila je popularna “zabava” u svoje vrijeme. Priča se da u tadašnjem Parizu nije postojao nijedan drugi “postav” koji bi privukao više znatiželjnika. Međutim, unatoč dobroj posjećenosti, nitko nije prepoznao Neznanku, ili se barem nitko nije javio. No to ne znači da je ona prošla nezapaženo.

Čak i u smrti njezin spokojni izgled privlačio je pozornost. Patolog koji je radio u toj mrtvačnici bio je toliko opčinjen njome da je naredio da se napravi gipsani odljev njezina lica.

Krasila svaku kuću

Maska je bila pun pogodak. Ubrzo potom, faksimili Neznankina lica rasprodani su po suvenirnicama diljem Pariza, a zatim i po cijeloj Francuskoj i Njemačkoj. Očaravajuća maska nepoznate mrtve djevojke, koju je filozof i pisac Albert Camus opisao kao “utopljenu Mona Lisu”, postala je omiljena kulturna ikona. S vremenom je Neznankin zamrznuti poluosmijeh našao svoje mjesto na kaminima te je visio u salonima i umjetničkim studijima diljem Europe. Ali nisu samo kipari i slikari bili očarani.

 

 

Neznanka se u jednom trenutku pretvorila u neku vrstu morbidnog “mema” za pjesnike i romanopisce s početka 20. st., koji su za tu heroinu slomljenog srca, utopljenu u nesreći, smislili bezbrojne dramatične priče. “Činjenice su bile toliko rijetke da je svaki pisac na to blistavo lice mogao projicirati sve što želi. Smrt u vodi bila je vrlo romantičan koncept. Smrt, voda i žena bile su primamljiva kombinacija”, objasnila je muzejska arhivistica Hélène Pinet za The Guardian 2007. godine. Engleski pisac i kritičar Al Alvarez (1929. – 2019.) opisao ju je kao “erotski ideal tog razdoblja, estetski predložak za cijelu generaciju njemačkih djevojaka koje su se ugledale na nju”.

Pola stoljeća od prvotne eksplozije slave i fascinacije, Neznanka se ponovno transformirala u nešto drugo, i to zahvaljujući čovjeku koji je rođen desetljećima nakon njezine smrti. Zvao se Asmund Laerdal i bio je poduzetnik iz Norveške. Njegova tvrtka, osnovana ranih 1940-ih, isprva je tiskala dječje knjige i kalendare, a zatim je počela izrađivati male drvene igračke.

Nakon rata Laerdal je počeo eksperimentirati s novom vrstom materijala koji je tek bio ušao u masovnu proizvodnju – plastikom. Iskoristivši njezinu mekoću i savitljivost, proizveo je jednu od svojih najpoznatijih igračaka – lutku “Anne” koja je u poslijeratnoj Norveškoj bila proglašena “igračkom godine… sa zaklopljenim očima i prirodnom kosom”. Možda jest spavala, ali Anne nije bila Neznanka. Barem ne još.

Jednoga se dana Laerdalov dvogodišnji sin Tore umalo utopio. Da njegov otac nije pojurio, izvukao besvjesnog dječaka iz rijeke i izbacio mu vodu iz dušnika, stvari bi završile kobno. Ubrzo potom, skupina anesteziologa pristupila je Laerdalu i rekla mu da im treba lutka za demonstraciju novorazvijene tehnike oživljavanja masažom srca i davanjem umjetnog disanja. Dakako, postupak je to koji danas nazivamo kardiopulmonalnom reanimacijom (KPR). I tako se Laerdal upustio u projekt koji je stvorio povijest. S timom liječnika izradio je lutku u prirodnoj veličini koja bi svima mogla koristiti za vježbanje tehnike spašavanja života.

Nenadana inspiracija

Za proizvođača igračaka koji je navikao na proizvodnju minijaturnih autića i lutaka za igru napraviti realističnu i funkcionalnu lutku koja može pouzdano pokazati fizičku složenost kardiopulmonalne reanimacije bio je itekakav izazov. No pitao se kakvo bi lice trebalo da da toj golemoj lutki. Tada se prisjetio neobičnog zagonetnog poluosmijeha sive maske koju je vidio obješenu na zidu kuće svoje tazbine. Bila je to, naravno, Neznanaka iz Seine. Laerdal je svojoj novoj lutki ostavio ime Anne, ali joj je dao lice nesretne utopljenice iz Pariza. Smatrao je da je važno da model bude žena jer bi muškarci 1960-ih oklijevali prakticirati KPR na usnama muške lutke. Model je ubrzo prozvan “Resusci Anne” (Spasiteljica Anne), a u SAD-u “CPR Annie”.

Otkako je postala dostupna 1960-ih, Resusci Anne nije bila jedina lutka za oživljavanje na tržištu, ali se smatra prvim i najuspješnijim “simulatorom pacijenta” u povijesti, zaslužnim za to što su stotine milijuna ljudi naučile važnu tehniku spašavanja života. Taj nevjerojatni broj, sakupljen tijekom gotovo 60 godina davanja zraka usta na usta, razlog je zašto se za Resusci Anne često kaže da ima “najljubljenije lice u povijesti”.

Ironično, većina tih spašavanja bila je konačni rezultat ljudi koji su kleknuli i suočili se licem u lice s replikom nepoznate mrtve djevojke iz Pariza, koja je umrla mnogo prije nego što ju je ista ta tehnika mogla spasiti.

“Utjecaj ove lutke bio je golem. To je prvo lice simulacije u zdravstvu. Uključivanje realističnih Anneinih crta lica pomoglo je povećati osjećaj stvarnosti na obuci, čineći KPR intenzivnijim i stresnijim i za medicinare i za laike, ali kao rezultat toga i nezaboravnijim, što pomaže u pamćenju tehnike. Simulacijski trening počeo je shvaćati ‘nužni realizam’ kako bi se stvorilo nezaboravno učenje koje se može prenijeti na situaciju u stvarnome svijetu. Resusci Anne pomogla nam je da to shvatimo”, objašnjava specijalist pedijatrijske intenzivne njege Marino Festa iz Dječje bolnice u Westmeadu u Sydneyu.

Brojne dvojbe

S vremenom je lutka Anne i sama postala ikona, neovisno o priči o Neznanki iz Seine. Primjerice, stih “Annie, are you OK?” iz pjesme Michaela Jacksona “Smooth Criminal” zapravo potječe iz američke obuke za oživljavanje, u kojoj polaznici vježbaju uspostavljanje verbalne komunikacije s pacijenticom koju oživljavaju.

Danas, međutim, mnogi sumnjaju da su besprijekorne crte Anneina lica uopće mogle potjecati od utopljene djevojke. Skeptici smatraju da bi lice leša, posebno onog izvađenog iz rijeke, bilo izobličeno, napuhnuto ili s ožiljcima. Neki kažu da je maska koju poznajemo možda napravljena na živom modelu te da se njezino lijepo lice ispreplelo s legendom o drugoj djevojci. Pedijatrica Megan Phelps s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Sydneyu, koja je boravila u Parizu u sklopu svog istraživanja Neznanke iz Seine, kaže da je bogatstvo misterija već samo po sebi prava nagrada. No postoje i druge priče o nastanku čuvene lutke.

Možda je utopljenica iz Pariza uistinu bila izvorna osnova maske, ali su crte lica namjerno oblikovane u estetski ugodniji izgled kako bi se odstranila asocijacija na utapanje i smrt.

Postoji i hibrid tih dviju teorija. Neznanka je možda pozirala tvorcu kalupa dok je bila živa i tek se poslije utopila.

U tom je trenutku maska postala poznata, a oko nje je nastala legenda. Vjerojatno nikada nećemo doznati istinu.

Stručnjaci pretpostavljaju da su Neznankini posmrtni ostaci zakopani u neobilježeni siromaški grob. Ni policijski zapisi iz tog doba ne spominju nikakvu tajanstvenu djevojku. “Mislim da nikada nećemo doznati tko je bila ta mlada žena. Pretpostavljam da je bila umjetnikov model i da je njezin lik iskorišten za izradu maske koja se koristila za vježbanje kopiranja crteža”, zaključuje Phelps.

Spašavanje života

No dok morbidni mit pruža nedvojbeno intrigantnu i fascinantnu priču, možda više nije ni važno hoćemo li ikada riješiti misterij. Komu god pripadalo to lice u 19. stoljeću, krajnja priča o Neznanki i Resusci Anne nešto je što nadilazi bilo koju osobu – lice koje je postalo maska koja je generacijama utjelovljivala ideal ljepote. Ono je tek poslije postalo nešto još veće – doslovno lice tehnike spašavanja života koja je spriječila da milijuni ljudi umru prije svoga vremena.

Kako je mrtva djevojka izvučena iz rijeke (ili ipak ne) postigla tako spektakularne podvige s one strane groba još je jedna trajna zagonetka. No tragovi su jasni. Tu, u tihoj smirenosti njezina lica, nešto neodredivo, što nas cijelo vrijeme vuče k njoj, poziva nas da je probudimo, oživimo, pokušamo spasiti.

Dnevno.hr

Asmund Laerdal i Resusci Anne / Foto: Wikimedia Commons

Leave a Reply

This website uses cookies. By continuing to use this site, you accept our use of cookies.