Ako itko od stranih novinara ima poseban fokus na Hrvatsku i hrvatske teme, onda je to definitivno Mihael Martens, dopisnik uglednog njemačkog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung za Balkan. Tako se ovaj njemački novinar svojevremeno doticao i dr. Franja Tuđmana, dok mu je sam Thompson žestoko zamjerio objavu intervjua kakav, kako je navodio, nije autorizirao.
Zanimanje Martensa za ove prostore rezultiralo je i knjigom koja je doživjela i hrvatski prijevod u izdanju Naklade Ljevak pod nazivom “San zvan Jugoslavija: Razgovori o Ivi Andriću”, svojevrsnu dopunu njegove monografije o Ivi Andriću “Vatra u vatri”.
Najnovija Martensova tema opet je, pogađate, Hrvatska. Naime, u tekstu objavljenom u najnovijem izdanju Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung njemački novinar piše kako je jedne večeri u Berlinu tražio restoran da nešto prezalogaji. Pronašao je jedan koji mu je bio zanimljiv: “Hrvatski specijaliteti. Roštilj na drveni ugljen”.
Međutim, iako je tražio okrepu, pažnju mu je ukralo nešto sasvim drugo. Naime, pronašao je svoju sljedeću novinarsku temu u natpisu restorana, na kojem se između riječi “Hrvatski specijaliteti” nalazi hrvatska šahovnica – i to s prvim bijelim poljem u lijevom kutu, piše Deutsche Welle.
‘Raspored boja na šahovnici nije samo raspored boja na šahovnici’
Martens naglašava kako to većini Nijemaca ništa ne znači, već oni samo prepoznaju šahovnicu kao zaštitni znak Hrvatske koji su već odavno promovirali uspješni hrvatski nogometaši. No za one koji poznaju problematiku kompliciranosti hrvatske heraldike, to nipošto nije bezazlena promjena u odnosu na službeni grb Hrvatske, gdje šahovnica počinje s crvenim poljem u gornjem lijevom kutu, piše ovaj medij.
“Raspored boja na šahovnici nije samo raspored boja na šahovnici. Barem ne u hrvatskom slučaju. Prije je to pitanje ideologije”, naglašava Martens. On objašnjava da je porijeklo šahovnice doduše nejasno, ali sa sigurnošću seže do Srednjeg vijeka. Postoje različiti primjeri, u nekim slučajevima – kao primjerice na krovu Markove crkve u Zagrebu – šahovnica počinje bijelim poljem, u većini drugih crvenim. Raspored boja nije bio kodificiran stoljećima, tako da nije postojao njegov službeni oblik. Obvezujući poredak prvi put je uspostavljen u travnju 1941. godine – od strane hrvatskih ustaša, fašističke skupine koja je tek uz pomoć Adolfa Hitlera došla na vlast i uspostavila strahovladu u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do 1945. godine na temelju nacionalsocijalističkog modela”, piše Martens, prenosi DW.
Kasnije, za vrijeme socijalističke Jugoslavije, šahovnica je bila korištena u grbu Hrvatske, ali s prvim crvenim poljem. To je preuzeto i u samostalnoj Hrvatskoj: “Tuđman je u prosincu 1990. dao odrediti hrvatski povijesni grb u obliku šahovnice, na način da je ‘prvi kvadratić u gornjem lijevom kutu štita crvene boje’, kako stoji u zakonu. U ovom slučaju Franjo Tuđman se jasno distancirao od ustaškog režima”, naglasio je Martens.
In Berlin gibt es ein kroatisches Restaurant, das mit einem weißrotweißen Schachbrettmuster für sich wirbt. Kennt man von Kroatiens Fußballauswahl. Es ist ein einprägsames Markenzeichen, so wie Bayerns weißblaue Raute. pic.twitter.com/YKDQ5hlrir
— Michael Martens (@Andric1961) March 11, 2023
Vlasnik restorana: ‘To, zaboga, nema veze s ustaštvom’
Međutim, Martens je telefonski razgovarao i s Petrom Vujčićem, vlasnikom restorana, koji je naglasio kako za njega rade i Bosanci i Srbi, tako da o nacionalizmu ne može biti govora. Inače, on ima svoj restoran od 1981.
“To, zaboga, nema veze s ustaštvom!”, kaže za svoj grb te dodaje: “Ustaše su postojale u Drugom svjetskom ratu, i to je to.”
Međutim, Martens se pita je li to tako baš jednostavno te odmah odgovara na vlastito pitanje: “Uz ovaj argument bi se opet mogle koristiti i svastike. Uostalom, već su se nalazile na vazama iz minojskih vremena, a nacisti više nisu na vlasti”, poentirao je.
‘Protokol za Tuđmanov posjet bio je ‘samo malo iznad nivoa uvrede”
No, pisao je Martens i prije o pokojnom hrvatskom predsjedniku, štoviše, objavio je preslike službenih njemačkih dokumenata koji se bave prvim susretom bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla i Franje Tuđmana 1991. godine.
Kako navodi, ovaj sastanak je održan nekoliko dana nakon što je Hrvatski Sabor proglasio nezavisnost, a iz dokumenata se, tvrdi Martens, može vidjeti da je Tuđman već u tom prvom susretu s Kohlom i njemačkim ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrich-Genscherom zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine.
“Tuđman je postojanje BiH smatrao ‘glavnim problemom’ te je htio o tome pregovarati sa Srbijom pod pokroviteljstvom SAD-a i Europe”, navodi Martens.
Međutim, ono što Martens ističe je da su za Tuđmana Nijemci pripremili veoma skroman protokol. Izvori ga opisuju kao “samo malo iznad nivoa uvrede”. Crveni tepih nije se rasprostirao, a nije bilo niti počasne garde, niti hrvatske zastave. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova jasno je poručilo kako se Tuđmanov dolazak nikako ne smije tumačiti kao priznavanje nezavisnosti Hrvatske.
Naime, u ljeto 1991. prema istom izvoru, Njemačka je i dalje htjela očuvati Jugoslaviju. Zanimljivo je i da je Nijemcima autonomija Srba bila prihvatljiva.
“Potvrdi li Tuđman svoj apetit za diobom BiH, treba biti upozoren da onaj tko propituje granice drugih, u istom trenutku propituje i vlastite granice. Takvo razmišljanje moglo bi se Hrvatskoj vratiti kao bumerang”, poručivali su tada.
‘Stao na žulj’ Thompsonu
No ipak, Martens je najtvrđe “stao na žulj” Marku Perkoviću Thompsonu. Vjerojatno najveći njemački autoritet za pitanja Jugoistočne Europe postao je tako i u Hrvatskoj medijska zvijezda nakon što je u ljeto 2019. objavio intervju s Thompsonom za koji je naš pjevač tvrdio da je neautoriziran. Martens se u intervjuu koji je tim povodom dao Večernjem listu prisjetio sporova s našim pjevačem.
“Mislim da je Thompson čak u pravu kad kaže da se osjeća prevarenim. Međutim, u krivu je kad misli da sam ga ja prevario jer prijevara dolazi iz kruga ljudi koji su dogovorili i organizirali intervju. Nakon što sam pročitao post g. Perkovića na Facebooku, dojma sam da je bio cijelo vrijeme krivo informiran, tako da razumijem njegovu ljutnju. Ali kad ljutnju usmjerava na mene, udara na krivog čovjeka. Trebao bi provjeriti svoje savjetnike”, komentirao je za Večernji list novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga Michael Martens kritike Marka Perkovića Thompsona na njegov račun i na način objave intervjua.
Pjevač je, između ostalog, napisao kako “uz čvrsti dogovor i obećanje kako će sve biti uredno prevedeno i u duhu našeg razgovora napisano, uključio sam i drage ljude iz hrvatske zajednice u Njemačkoj koji su oko prijevoda i autorizacije uložili veliki trud jer su i oni bili uvjereni i povjerovali da će intervju biti objavljen kako je i dogovoreno”, ali da je umjesto toga “izašao tekst u kojem se novinar osvrće na razgovor sa mnom te iznosi stajališta i zaključke o meni”.
‘Ne želim da ikad više dobije priliku održati koncert u Njemačkoj’
“Odradio sam isto ono što 20 godina radim u FAZ-u i što je standardni postupak: moj je uvjet bio da mogu postaviti svako pitanje, s čime se gospodin Perković složio, a ja sam obećao da neće biti objavljen ni jedan citat koji nije odobrio u pisanom obliku. Upravo se to dogodilo. Intervju je odobrio u pisanom obliku, nakon mnogih izmjena, rezova i dopuna. I nijedan citat koji smo objavili u FAZ-u ne odstupa od ove autorizacije“, ističe Martens te nastavlja:
„Međutim, postoji dodatni element. U Hrvatskoj je Perković zvijezda. U Njemačkoj to nije slučaj, kao što tamo nisu općepoznati ni povijesni likovi i događaji o kojima smo razgovarali. Možda su čuli za Antu Pavelića, ali većina ne bi znala ni za slogan “za dom spremni”, Jasenovac, bana Jelačića… Stoga je bilo potrebno kontekstualizirati intervju: kako je nastao, tko i što su spomenute osobe i događaji i gdje stoji Perković u odnosu na njih“.
“Osobno mi je bio svakako simpatičan i mogu shvatiti dinamiku i uspjeh njegove čuvene pjesme o Čavoglavama. Naposljetku, ona i potječe iz vremena kada su srpske trupe bile zauzele dijelove Hrvatske, a ne obratno. On je tada ponudio narativ o otporu s kojim su se brojni Hrvati mogli poistovjetiti. Ali povijest nije stala ni 1945., ni 1991. u Vukovaru, ni 1995. nakon Oluje. Uočio sam nesposobnost ili nedostatak volje gospodina Perkovića da se nedvosmisleno distancira od fašizma i Ante Pavelića. Zbog toga ne želim da on ikada više dobije priliku da održi koncert u Njemačkoj. I imam dojam da moj intervju i članak o gospodinu Perkoviću imaju određenog utjecaja u tom smislu”, poručio je.
Photo by Shvets Anna
