Odluka o kopnenoj invaziji pokrenutoj 20. ožujka 2003. kako bi se srušio irački državni, stranački i vojni aparat, produbila je kaos koji je potaknuo godine krvoprolića iz čega će kasnije nastati džihadistička skupina Islamska država. Američke snage, uz potporu uglavnom britanskih vojnika, nikada nisu pronašle oružje za masovno uništenje koje je bilo opravdanje za rat i naposljetku su napustile Irak – oslobođen od diktatora, ali narušen nestabilnošću i pod utjecajem Irana, najvećeg američkog neprijatelja.
“Sjedinjene Države jednostavno nisu razumjele narav iračkog društva, narav režima koji su svrgnuli”, rekao je Samuel Helfont, asistent na Mornaričkoj poslijediplomskoj školi u Kaliforniji.
Bush, čiji je otac otišao u rat s Irakom od 1990. do 1991. nakon Sadamova napada na Kuvajt, kazao je da zemlji želi nametnuti “liberalnu demokraciju”, ali taj je poticaj nestao iako je Sadam brzo svrgnut, rekao je Helfont.
“Izgradnja demokracije zahtijeva vrijeme, a izgradnja demokracije ne stvara utopiju preko noći”, rekao je Hamzeh Haddad, suradnik pri Europskom vijeću za međunarodne odnose.
Umjesto pronalaska nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja, napad međunarodne koalicije predvođene SAD-om otvorio je Pandorinu kutiju, traumatizirao Iračane i otuđio neke tradicionalne američke saveznike.
Nasilje je ponovno buknulo u Iraku nakon smrtonosnog bombaškog napada na muslimansko šijitsko svetište u Samari sjeverno od Bagdada u veljači 2006., što je bio povod za građanski rat koji je trajao dvije godine.
Do 2011., kad je Barack Obama povukao Amerikance iz Iraka, ubijeno je više od 100.000 iračkih civila, navela je skupina Iraq Body Count. Sjedinjene Države tvrdile su da je na njihovoj strani ubijeno gotovo 4500 ljudi.
Kaos i korupcija
Novi užasi pogodili su Irak kada je Islamska država proglasila svoj “kalifat” i 2014. zavladala gotovo trećinom zemlje. Njihova divlja vladavina okončana je tek 2017. nakon iscrpljujuće vojne kampanje.
Danas je oko 2500 američkih snaga stacionirano u Iraku. Više nisu ondje kao okupatori, već su u savjetodavnoj i neborbenoj ulozi u međunarodnoj koaliciji protiv IS-a, čije preostale ćelije povremeno bombardiraju i napadaju.
Godine nasilja duboko su promijenile Irak, koji je dugo bio dom raznolike mješavine etničkih i vjerskih skupina. Manjinski Jezidi bili su meta kampanje koju je UN nazvao genocidnom kampanjom i protjeran je veći dio nekoć živahne kršćanske zajednice.
Napetosti tinjaju između vlade u Bagdadu i autonomne kurdske vlasti u sjevernom Iraku, posebno oko izvoza nafte. U listopadu 2019., mladi Iračani predvodili su prosvjedni pokret diljem zemlje frustrirani zbog lošeg upravljanja, endemske korupcije i uplitanja Irana, što je okončano krvavim gušenjem sa stotinama mrtvih.
Unatoč golemim rezervama nafte i plina u Iraku, otprilike trećina od 42 milijuna stanovnika živi u siromaštvu, a oko 35 posto mladih je nezaposleno, navodi UN.
U politici je i dalje kaotično. Parlamentu je bila potrebna cijela godina, obilježena poslijeizbornim unutarnjim sukobima, da napokon potvrdi novu vladu u listopadu prošle godine.
Premijer Mohammed Shia al-Sudani obećao je da će se boriti protiv mita i korupcije u zemlji koji se nalazi pri dnu indeksa percepcije korupcije Transparency Internationala. “Svaki Iračanin može vam reći da je korupcija počela cvjetati…1990-ih”, kada je Irak bio pod međunarodnim sankcijama, rekao je Haddad i dodao da je korupcija sada više u fokusu “jer je Irak otvoren prema svijetu”.
Irak se suočava s drugim izazovima, od razorene infrastrukture i svakodnevnih nestanaka struje do nestašice vode i razornih klimatskih promjena. Unatoč tome, Haddad tvrdi da je današnji Irak “država koja se demokratizira” i kojoj treba vremena da sazrije jer je “demokracija neuredna”.
Iran stječe utjecaj
Neželjena posljedica američke invazije bio je golem porast utjecaja koji Iran sada ima u Iraku.
Iran i Irak vodili su dugotrajni rat 1980-ih, ali susjedi imaju i bliske kulturne i vjerske veze kao većinski šijitske zemlje.
Irak je postao ključna gospodarska žila kucavica Islamskoj Republici pošto je pogođena sankcijama zbog osporavanog nuklearnog programa, dok Iran opskrbljuje Irak plinom i strujom.
Politički gledano, iračke šijitske stranke, oslobođene bremena sunitskog diktatora Sadama, postale su “najmoćniji igrači”, rekao je Hamdi Malik, suradnik na Washingtonskom institutu.
Skupine koje podupiru Iran uspjele su održati određenu “koheziju” usprkos unutarnjim sukobima nakon posljednjih izbora, a “Iran igra ključnu ulogu” u osiguravanju da ta kohezija potraje, rekao je Malik.
Iračke manjine “Kurdi i suniti nisu snažni akteri, uglavnom jer pate od ozbiljnih unutarnjih raskola”, dodao je Malik.
Proiranske stranke dominiraju iračkim parlamentom, a više od 150.000 boraca bivših paravojnih snaga Hašed al-Šabi koje podržava Iran integrirano je u državnu vojsku.
Bagdad sada mora upravljati odnosima i s Washingtonom i s Teheranom, rekao je zapadni diplomat u Iraku pod uvjetom anonimnosti.
“Pokušava uspostaviti ravnotežu u svojim odnosima s Iranom, sunitskim susjedima i sa zapadom”, rekao je diplomat.
Photo by Lara Jameson
