Amerika i Europa nekoć su se bojale japanske ekonomske sile na isti način na koji se danas boje rastuće gospodarske moći Kine. Ali Japan kakav je svijet očekivao nikada nije stigao. U kasnim 1980-ima Japanci su bili bogatiji od Amerikanaca. Sada zarađuju manje od Britanaca, piše BBC.
Desetljećima se Japan bori s usporenim gospodarstvom, dubokim otporom promjenama i tvrdoglavom vezanošću za prošlost. Sada njegovo stanovništvo stari i smanjuje se.
Nekad su korporativni titani Japana vladali svijetom – Mitsubishi, Mitsui, Hitachi, Sony. Na području od New Yorka do Sydneyja ambiciozni roditelji molili su svoje potomke da ‘nauče japanski’. Danas to više nije slučaj.
Japan je izašao iz razaranja Drugog svjetskog rata i osvojio globalnu proizvodnju. Novac se vratio u zemlju, potaknuvši procvat nekretnina i ljudi su kupovali sve što im je došlo pod ruku, čak i komade šume. Do sredine 1980-ih vladala je šala da imanje carske palače u Tokiju vrijedi isto kao i cijela Kalifornija. Japanci to zovu baburu jidai ili – era mjehurića. Zatim je 1991. taj mjehurić pukao. Tokijska burza se srušila, cijene nekretnina su se srozale i do dandanas nisu se oporavile.
Kad kažemo Japan, sjetimo se elegantnih brzih vlakova ili precizne industrijske proizvodnje. Reklo bi se da je zemlja oličenje učinkovitosti. Ali to je samo varka, piše BBC.
Umjesto toga, birokracija može biti zastrašujuća, a ogromne količine javnog novca troše se na aktivnosti sumnjive koristi.
Kao primjer može poslužiti priča o predivnim poklopcima šahtova u gradiću u japanskim Alpama. Godine 1924. u obližnjem jezeru pronađene su fosilizirane kosti drevne vrste slona. On je postao simbol grada, a prije nekoliko godina netko je odlučio zamijeniti sve poklopce šahtova onima koji bi na vrhu imali odlivenu sliku slavnog slona.
Ta se praksa proširila cijelim Japanom. Danas čak postoji Japansko društvo za poklopce šahtova te tvrdi da postoji čak 6000 njihovih dizajna. Sve je to lijepo, ali svaki taj poklopac košta do 900 dolara.
To je pokazatelj kako je Japan završio s najvećim javnim dugom na svijetu. A sve većem dugu ne pomaže ni sve starije stanovništvo koje se ne može umiroviti zbog pritiska na zdravstvenu skrb i mirovine.
Japan vole štreberi i čudaci zbog njegove prekrasne neobičnosti. Ali također ima obožavatelje alternativne desnice zbog odbijanja imigracije i održavanja patrijarhata. Često se opisuje kao zemlja koja je uspješno postala moderna bez napuštanja drevnog. Ima istine u tome, ali moderno je tek tanka prevlaka, piše BBC.
Kada je udario covid, Japan je zatvorio svoje granice. Čak su i stranci sa stalnim boravkom bili isključeni iz povratka. Stotinu i pedeset godina nakon što je bio prisiljen otvoriti svoja vrata Japan je još uvijek skeptičan, čak i u strahu od vanjskog svijeta.
Trećina Japanaca starija je od 60 godina, što zemlju čini domom najstarije populacije na svijetu nakon malenog Monaka. Tako bilježi manje poroda nego ikad prije, a do 2050. mogla bi izgubiti petinu sadašnje populacije.
Ipak, njezino neprijateljstvo prema imigraciji nije posustalo. Samo oko tri posto stanovništva Japana rođeno je u inozemstvu, u usporedbi s 15 posto u Velikoj Britaniji. Desničarski pokreti u Europi i Americi ističu ga kao primjer rasne čistoće i društvenog sklada.
Ali Japan nije etnički čist kao što to obožavatelji misle. Tu su Ainui s Hokkaida, Okinawani na jugu, pola milijuna etničkih Korejaca i blizu milijun Kineza.
‘Postoji nešto što morate razumjeti o tome kako Japan funkcionira’, rekao je jedan ugledni akademik. ‘Godine 1868. samuraji su predali svoje mačeve, odrezali kosu, obukli zapadnjačka odijela, umarširali u ministarstva i tamo su i danas.’
Godine 1868., strahujući od ponavljanja sudbine Kine u rukama zapadnih imperijalista, reformatori su svrgnuli vojnu diktaturu Tokugawe Shogunatua i postavili Japan na put brze industrijalizacije. Ova pretežno muška vladajuća klasa, koja i danas vodi zemlju, definirana je nacionalizmom i uvjerenjem da je Japan poseban. Oni ne vjeruju da je država bila agresor u Drugom svjetskom ratu, već njegova žrtva.
Ubijeni bivši premijer Shinzo Abe, naprimjer, bio je sin ministra vanjskih poslova i unuk drugog premijera Nobusukea Kishija, člana ratne hunte kojeg su Amerikanci uhitili kao osumnjičenog za ratne zločine. No izbjegao je zatvor i sredinom 1950-ih pomogao u osnivanju Liberalno-demokratske stranke (LDP), koja od tada vlada Japanom.
Neki ljudi se šale da je Japan jednostranačka država. Nije. Ali razumno je zapitati se zašto nastavlja birati stranku što je vodi ovlaštena elita koja čezne za uklanjanjem pacifizma nametnutog od Amerike, ali nije uspjela poboljšati životni standard već 30 godina, piše BBC.
Photo by Aleksandar Pasaric
