IZ RUSIJE S LJUBAVLJU
Upaljen crveni meteoalarm! Vrijeme bi moglo biti izrazito opasno! Stiže nam prava zima…, vrištali su u panici naslovi u našim, hrvatskim medijima, a pročitavši dramatična upozorenja i najave, nekako mi se bilo lakše toplo odjenuti i izaći na ulicu, na moskovskih ugodnih minus deset. Čak sam, pomalo, osjećao krivnju što ovdje uživam u proljeću, dok mi domovini prijeti kataklizma, neki su najavljivali čak i ‘polarnih’ minus 5!
Nije ni čudno što su pametni otišli u južne, toplije krajeve. U Zambiju, recimo, razmišljao sam hodajući oprezno zaleđenim pločnikom, držeći ženicu čvrsto pod ruku. Ako padnem, da ne padnem sam. Po ne znam koji put, primjećujem glasno kako mi se čini da je na ulicama, u metrou, po trgovinama…, bitno manje ljudi nego prošle godine u ovo vrijeme, kada sam također bio u Moskvi. Polako se i ona slaže sa mnom.
Iako me u početku, kad sam došao, uvjeravala kako mi se to samo čini.
“Izgleda da si ipak u pravu. Frizerka mi je jutros rekla kako ima bitno manje klijentica nego prije… Hajde, jedan dio muških je zbrisao u strahu od mobilizacije, to je neosporno. No da je baš toliko…”, nevoljko se složila.
Ne troši se
Da je manje ljudi, primijetio sam već prvih dana. Nije bilo beskonačnih prometnih čepova, u metrou smo gotovo svaki put uspjeli naći slobodno mjesto za sjedenje, u restoranima slobodan stol… Pokušavao sam si to objasniti činjenicom da je, uz ove koji su pobjegli zbog rata, bilo vrijeme blagdana, da su pandemija i lockdown dosta ljudi iz grada ‘premjestili’ u Podmoskovje, da valja uzeti u obzir kako je zbog sankcija dosta stranaca otišlo, kako nema turista… Nije to, naravno, dramatična promjena, ali osjeti se.
Moja zapažanja potvrdio mi je i znanac, vlasnik jednog moskovskog restorana: “Promet mi se prošle godine srozao, i to osjetno. Cijela 2022. godina može se usporediti s mjesec, dva prometa otprije”, rekao je.
Podaci o prodanim osobnim automobilima također su, za prodavače, alarmantni. No s druge strane, liječnici imaju isto posla kao i prije. Sve, zapravo, ide u prilog zaključku kako su Rusi postali vrlo oprezni s novcem. Ne troši se više nemilice kao nekada.
I dok su restorani sve prazniji, crkve su sve punije, zaključujem ulazeći u prepunu crkvu u četvrti Ostankino. Četvrtak je, pravoslavni vjernici slave Bogojavljenje, krštenje Isusa Krista, i to na specifičan način – brojni vjernici na taj dan, a u cijeloj je Rusiji u siječnju prilično hladno, ulaze u vodu – jezero, rijeku…, na pripremljeno mjesto gdje je probijen led. Tu, u Ostankinu, kupaju se u umjetnom jezeru na obali kojeg je crkva. Pripremljeni su grijani šatori svlačionice, tu su, zlu ne trebalo, spremne ekipe hitne pomoći… Hladno mi je zabundanom u toplu jaknu, s nabijenom kapom i navučenim rukavicama… No ljudi, i mladi i stariji, izlaze iz šatora u kupaćim gaćama i kostimima, kroz rupu u ledu uskaču u jezero, rone… Samo promatrajući ih, bojim se, zaradit ću upalu pluća. Pa odlazimo nekamo na toplo, zagrijati se.
Pončiki su, nešto poput naših fritula ili krafni, slatko tijesto posuto šećerom, uz koje prija vrući čaj. Dovršavamo porciju, pa dalje – podzemnom željeznicom na drugi kraj grada, na obalu rijeke Moskve, gdje nas, kod jahtaškog kluba već čeka Nastja.
Debeli led
Nastja je 27-godišnja djevojka, najbolja prijateljica ženine kćeri, koja je spremno prihvatila prijedlog da bude ‘model’ na sessionu za 7dnevno.
Morao sam se osigurati, imati za priču o kupanju u ledu stvarnu, živu osobu. No nisam očekivao ovako mladu, lijepu djevojku.
“Crkvu sam obavila jutros, idemo dolje!”, veselo nas je pozvala. Ovdje, u sklopu elitnog jahtaškog kluba, sada se na suhim vezovima ‘odmaraju’ gliseri i jahte kojima imućniji Moskovljani ljeti krstare rijekom koja samo kroz moskovsku oblast vijuga stotinama kilometara, spaja se s jezerima, pritokama…
U pristaništu je sada, za ovu priliku, uređeno mjesto za ritualno kupanje – debeli led probijen je, postavljene su stepenice za lakši ulazak i izlazak, tlo je prekriveno debelim slojem slame kako kupači ne bi gacali po snijegu, postavljeni su šatori svlačionice, a tu je i poljska kuhinja u kojoj se pripravljaju topli čaj i vojnička kaša. Nastja se uvukla u šator na presvlačenje, a čekajući je, porazgovarao sam s policajcem koji je dežurao pokraj improviziranog ulaza u rijeku.
“Sada još nije gužva, no navečer će biti ludnica…”, objašnjavao je, zabundan u debelu odoru s nabijenom kapom, te veselo dodao: “Nakon što se svi ovi izredaju, napokon i mi dolazimo na red za kupanje!” No u tom trenutku iz šatora je izašla Nastja. Preko bikinija je navukla čipkastu bijelu tuniku pa se preko slamnatog puta zaputila prema rupi u ledu i spustila u hladnu rijeku. Prekrižila se pa zaronila. Meni je, gledajući je, zacijelo bilo hladnije nego njoj. Tri puta je zaronila, pa mokra izašla i stala mi pozirati.
“Dobro je, bježi u šator na presvlačenje, prehladit ćeš se…”, pokušavali smo je potjerati na toplo, no ona se željela prvo uvjeriti da su fotografije uspjele.
“Ako nisu, idem ponovno…”, hrabro me je uvjeravala. Srećom, sve je bilo u redu s fotkama. Iz šatora se, opet zabundana, crvenog lica, zaputila po vrući čaj do poljske kuhinje, a potom smo svi skupa krenuli u obližnji restoran ‘proslaviti’ uspješno kupanje paletom raznih likera i rakija – od medovače do rakije od kupina, votke s hrenom i feferonima, čak i s češnjakom!
Religiozna obitelj
“Kupam se svaki put na Bogojavljenje od svoje 14. godine, prvi put me je odveo otac u našem gradiću u Podmoskovju. Sjećam se, bilo je gotovo minus 30. Znam da zvuči uvrnuto, ali toplije je kad je hladnije nego sada. Kad je tako jako hladno, iz vode izađeš u oblaku pare, osjećaš kao da ti tijelo bockaju stotine tisuća vrućih iglica… Doista dobar osjećaj”, započela je objašnjavajući kako potječe iz vrlo religiozne obitelji, a religiju je prihvatila, na svoj način, i nakon što je otišla na studij u Moskvu, na čuveni MGU.
Religiji ju je, kaže, potpuno privuklo poznanstvo i razgovori s bračnim parom iz Ukrajine s kojima se upoznala tijekom jednog ljetovanja na Krfu, u Grčkoj.
“Puno smo razgovarali. Rekli su mi, sjećam se, križ je tvoje oružje, zaštita protiv zla. Bez njega si kao vojnik na frontu bez oružja! I doista, ovaj križ oko mog vrata preuzima na sebe sve napade i zlo. Divni ljudi, gotovo smo svakodnevno kontaktirali sve do početka prošle godine i rata. Od početka specijalne operacije više se nismo čuli. Žao mi je”, nastavila je.
“Moj baćuška i njegova žena mlađi su od mene”, smije se govoreći o svom ispovjedniku, svećeniku.
“Redovito odlazim k njemu na ispovijed i pričest, ondje u crkvi mi mladi se međusobno družimo, raspravljamo o svemu. I ne slažemo se u svemu, što je u redu. Na primjer, moj je baćuška ekumenist i osuđuje rat. Ja, s druge strane, ne vidim stvari tako. Crkva je više politika od politike same. Ekumenizam? Uvijek bi se nametalo pitanje tko je glavni – vaš papa ili naš patrijarh. A rat? Smatram da Rusija brani svoj način života, tradicionalne vrijednosti. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, zar ne?”
S jedne strane, duboko religiozna, konzervativna, čak članica Carskog pravoslavno-palestinskog društva, a s druge strane lijepa mlada djevojka koja voli putovati, tulumariti s društvom…
Tradicionalne vrijednosti
Obožava skupe stvari, najbolje pjenušce, skijanje u Alpama, ljetovanja na jahti, brendiranu odjeću, luksuzne restorane, no istodobno, svakog mjeseca barem tri dana uoči ispovijedi i pričesti posti, osami se i, kako kaže, radi na svojoj duhovnoj izgradnji.
“Biti religiozan i poštovati tradiciju i tradicionalne vrijednosti ne znači biti zatucan. Ne podrazumijeva to da smo mi djevojke prekrivene maramama i u dugim suknjama, a dečki obrasli bradama… Moje društvo su mladi, religiozni ljudi, ali svi smo mi integrirani u stvarnost – ima među nama tiktokera, blogera… Jesam za konzervativnost u religiji, no smještenu u ovo vrijeme, prilagođenu nama mladima”, priča, no prekida je zvonjava mobitela.
“Poslovni poziv, oprostite”, kaže pa počne raspravljati o ugovorima vrijednim na desetke milijuna rubalja. Naime, Nastja je menadžerica u velikoj IT kompaniji.
Dok ona odrađuje svoje ugovore, pokušavam pomiriti sve što sam čuo i vidio u liku te djevojke s osmijehom djevojčice. Koja je upravo strogo nekomu srezala cijenu nekakvog novog softvera za nekoliko milijuna rubalja. No čim je završila razgovor, opet se preobrazila u veselu, nasmijanu djevojku.
“Zaboravili smo se skupa fotografirati”, kažem, a ona odmah tužno primjećuje: “A ispraznili smo sve nalivke. Kako ćemo bez ičega? Konobar, još jednu kolekciju, molim!”. Amen.
Foto : Robert Valdec
