„Performansi“, a u biti grubo i primitivno vrijeđanje osjećaja vjernika skriveno iza tzv. potpunih sloboda pojedinca u izražavanju stavova u društvima gdje se u stvarnosti stavovi i mišljenja o mnogim, po vlast neugodnim temama sve lakše zatiru – već prelaze svaku mjeru. Takvih „performansa“ ima u odnosu na sve velike religije svijeta, bez iznimke – pa ih ja, isto tako bez iznimke sve i osuđujem – ne ulazeći pri tom u njihovu bilo kakvu eventualnu političku ili ideološku pozadinu.
Tako je, nakon što je ispred turskog veleposlanstva u Stockholmu, u Švedskoj, tamošnji ekstremist javno spalio Kur’an, jučer i u Nizozemskoj izvjesni radikal javno potrgao istu, za muslimane svetu knjigu, i naravno, sve to uredno snimio i plasirao u javnost.
Pitanje je tko stoji iza takvih akcija i s kojim ciljem se to radi s obzirom kako svi već unaprijed znaju kakav će efekt i posljedice one izazvati? Ništa manje važno nije niti pitanje zašto vlasti onda tako nešto toleriraju, redovito u ime nekakvih općih sloboda i ljudskih prava?
Je li važnije pravo nekog idiota ili ekstremista (nerijetko samo žele na sebe privući pozornost jer ih na drugi način nitko u društvu ne primjećuje ili im ne daje na važnosti) koji će svojim činom izazvati pomutnju, pobunu, prosvjede, nerede s razbijanjem trgovina, paljenjem automobila, sukobima s policijom, možda i ljudskim žrtvama – ili pravo zaštite osjećaja ogromnog broja ljudi koje svojim ponašanjem grubo vrijeđaju i time ih potiču na zlo u ime zaštite svojih svetinja?
Šteta za odnose u društvu
Zašto političari nisu u stanju ili u mogućnosti povući crtu prema takvim pojavama i reći im „NE“ s obzirom na i više nego dovoljno prethodnih negativnih iskustava vezanim uz njih? Jer to „NE“ sigurno ne bi značilo povratak u nekakvi totalitarizam i malo bi ga tko takvim shvaćao osim bolesnih umova koji na ekstremističko-pravni način štite samo pravo u ovakvim ekstremnim slučajevima, nerijetko isključivo iz osobne koristi ili samoafirmacije, a ne zaštite pojedinca čije pravo formalno štite.
Previše je pitanja, konkretnih odgovora niotkud. Samo „mantre“ o zaštiti sloboda izražavanja u ime ne znam čega i koga, uz koje obvezno idu izrazi „žaljenja“, ponekad „osude“ takvih čina od strane političara, kao da nisu znali do čega će oni dovesti, ili kao da će njihove izjave – u čiju iskrenost malo tko vjeruje – uopće pomoći onima čiji su osjećaji duboko povrijeđeni.
Ova tema svakako zaslužuje detaljnu analizu, ali na ovaj komentar ipak me je ponukala jedna druga vijest, s ovom neposredno povezana. Ona, kao što ćete vidjeti, jasno potvrđuje kako navedeni „performans“ iz Stockholma nema samo za posljedicu vrijeđanje osjećaja stotina milijuna, pa i milijardi ljudi (uključno i ne-muslimana, tj. i pravih kršćana i pripadnika drugih vjera ali i ateista), već može imati i dalekosežne političke posljedice što pak implicira i na njegovu političku pozadinu.
Turci protiv Švedske u NATO-u?
Naime, prema jučer objavljenom istraživanju koje je provela turska državna agencija Anadolu, više od 90 posto građana Turske izjasnilo se protiv članstva Švedske u NATO savezu. Istraživanje je provedeno na Twitter stranici turske agencije, a pitanje je glasilo: “Podržavate li ulazak Švedske u NATO?”
Prema navodima agencije Anadolu, 92,5 posto sudionika ankete bilo je protiv pristupanja te zemlje Sjevernoatlantskom savezu. U istraživanju je sudjelovalo 50.155 ljudi.
Ti se rezultati namjeravaju predočiti švedskoj vladi, kojoj je to, vjerojatno, već i samoj poznato, kao što su joj poznate i slike paljenja švedskih zastava diljem te zemlje ali i drugih muslimanskih država ili pak gradova svijeta u kojima žive brojnije muslimanske zajednice.
Podsjećam da je Švedska, skupa s Finskom, u svibnju prošle godine podnijela zahtjev za članstvo u NATO savezu. Turska je blokirala njihov prijam tražeći prekid švedske potpore radikalnim kurdskim organizacijama i davanja utočišta njihovim članovima, i zatražila izručenje osoba koje traži tursko tužiteljstvo pod optužbom za terorizam. Na lipanjskom summitu NATO-a prošle godine u Madridu čelnici triju država potpisali su memorandum kojim su se zemlje kandidatkinje obvezale na ispunjenje većine uvjeta koje postavlja Ankara, a ova će im, zauzvrat, ukinuti blokadu.
Erdogan ih je prozreo
Međutim, Ankara nije željela vjerovati na riječ i tražila je najprije ispunjenje potpisanih uvjeta, nakon čega bi uklonila blokadu. Druga strana je očito mislila drukčije i otezala je s provedbom dogovora, itekako svjesna kako njime može kršiti i neke od temeljnih vrijednosti unutar svoga društva koji se odnose na zaštitu ljudskih prava. Sve je to dovelo do dugotrajnog političkog „natezanja“ i nervoze, i gdje različiti „performansi“ sigurno neće ići u prilog postizanja rješenja.
Turska je, uz Mađarsku, sada jedina zemlja koja nije ratificirala pristupni ugovor Švedske i Finske, a teško je vjerovati da će nakon svega ovoga to uskoro i učiniti. Jer, osim spaljivanja Kur’ana, u Švedskoj je nedavno i pristaša u Turskoj (ali i diljem Europe) zabranjene Kurdske radničke stranke – PPK, također uz dozvolu vlast javno objesio lutku s likom turskog predsjednika Erdogana.
Zato previše i ne čudi što je turski čelnik, u svom prekjučerašnjem velikom redovitom obraćanju naciji jasno dao do znanja da švedska vlada ne bi trebala nakon svega ovog očekivati tursku dozvolu za ulazak zemlje u NATO.
A kako ekstremno desni Šveđani, povijest je pokazala, teško da vole Ruse, krivnju oko toga je li, i ako je tko je imao politički interes za paljenje Kur’ana ispred turskog veleposlanstva, trebat će očito tražiti drugdje – vjerojatno u krugovima švedskih interesnih grupacija. Ako to netko uopće bude tražio, jer i tamo ima svega.
Photo by Engin Akyurt
