Protekla godina u kojoj je otvoren novi europski veliki rat označila je prema mnogima i novu epohu u europskoj i svjetskoj povijesti.
Tako dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer u autorskom članku iz kolovoza 2022. godine tvrdi: “Dok se većina kriza kroz povijest odvijala unutar postojećeg sustava, sada se suočavamo s krajem samog sustava. Svijet se poljuljao zbog rijetko viđenog stjecaja kriza, uključujući i ruski agresorski rat u Europi, tekuću pandemiju covid-19, sveobuhvatne poremećaje u trgovini i opskrbnim lancima, inflaciju, nesigurnost opskrbe hranom i sve morbidnije simptome klimatskih promjena. Iako je svjetski poredak izgrađen nakon Drugoga svjetskog rata bio daleko od savršenog, barem je pružao stabilnost i brojne mogućnosti za međunarodnu suradnju. Ali sada se čini da se raspada”.
Njemački kancelar Olaf Scholz krajem godine u autorskom opširnom članku za Foreign Affairs pod naslovom “Global Zeitenwende” govori o epohalnoj prekretnici (njem. Zeitenwende) u međunarodnim odnosima. Scholz kazuje: “Svijet se suočava sa Zeitenwendeom – epohalnim tektonskim pomakom”.
Kraj jedne ere
Ruski agresorski rat protiv Ukrajine stavio je točku na jednu eru. Pojavile su se nove sile, uključujući i ekonomski jaku i politički samouvjerenu Kinu. U ovom novom multipolarnom svijetu, različite zemlje i modeli vlasti natječu se za moć i utjecaj. Zeitenwende ide dalje od rata u Ukrajini i od pitanja europske sigurnosti. Središnje pitanje je: Kako možemo, kao Europljani i kao Europska unija, ostati neovisni akteri u multipolarnom svijetu?
Mnogo je, međutim, bliži istini zaključak da je protekla 2022. europska ratna godina ipak samo označila nastavak europskog stoljetnog rata koji je sada, zbog geopolitičkog sučeljavanja oko istoka Europe i ruske agresije na Ukrajinu, ušao u svoje drugo stoljeće.
Sada je jasno da je rat u Ukrajini po svemu što predstavlja na geopolitičkom krajobrazu Europe i učincima koje proizvodi zapravo nastavak neprekinutog niza ratova u Europi započetog davne 1914., nastavljenog 2. svjetskim ratom, potom hladnim ratom i sada ratom za istok Europe koji je pokrenula Rusija u cilju pokušaja obnavljanja ruskog carstva treći put, nakon pada Carske Rusije i sloma SSSR-a.
Svi ti ratovi nisu ništa drugo doli segmenti jednog jedinstvenog europskog rata. Mirna razdoblja između eskalacija ratovanja samo su primirja potrebna za preslagivanje sila, od kraja 2. svjetskog rata osigurana američkom i britanskom oružanom silom na prostorima kontinentalne Europe. Ključevi rata i mira u Europi od kraja 1. svjetskog rata do danas uvijek su bili i ostali u rukama američke i britanske politike koja ih je koristila po svome nahođenju i u skladu sa svojim interesima.
Bitka za prevlast
Europske sile, prije svega Njemačka i Rusija, u neuspjelim pokušajima svoje imperijalne obnove pokušavale su istodobno dokinuti i američku i britansku prevlast u Europi i na neki način blokirati njihov uspon, ali je evidentno da u tome nisu uspjeli niti će uspjeti. Nemaju šanse ni danas, jednako kao što šanse nije imala Njemačka tijekom 2. svjetskog rata i Rusija za toga rata i hladnog rata koji je uslijedio.
Novi ruski pokušaj ratne obnove imperijalne moći na istočnoeuropskim prostorima osuđen je na neuspjeh za koji će nedvojbeno Rusija platiti visoku cijenu. Ruska tzv. specijalna vojna operacija, kao pokušaj brzog ovladavanja Ukrajinom, doživjela je potpuni debakl i Rusija je zapravo nakon postavljanja na zapovjednu poziciju generala Sergeja Surovikina pokrenula iscrpljujući totalni rat protiv Ukrajine. Ni Kremlj više ne govori o specijalnoj vojnoj operaciji, nego o ratu, ne skrivajući da u njega ulaže ogromne materijalne i ljudske resurse.
Početak proteklog stoljeća europskih neprekinutih ratova otvoren je 1. svjetskim ratom i razaranjem velikih europskih carstava, što je bio primarni ratni interes Velike Britanije i SAD-a. Novo stoljeće europske ratne povijesti svoj početak obilježilo je ratom koji je pokrenula Rusija u Ukrajini, koji je po svim odlikama već sada novi veliki europski rat.
Za razliku od početka prošlog stoljeća kada je Europa ratovala za razbijanje Velikoj Britaniji i SAD-u neprijateljskih carstava, na početku ovoga stoljeća Europa ratuje zbog pokušaja obnove starih carstava, ruskog, osmanskog i njemačkog zamaskiranog u karolinšku krinku Europske unije. Na djelu su nedvojbeno uporni pokušaji uspostave novih carstava, što Europska unija u svojoj biti je, i obnove ruskog i osmanskog imperija.
Usporedno, Europa ulazi u veliku transformaciju ekonomije, od one kojom je vladao špekulativni financijski kapital i financijska industrija u ekonomiju kojom vladaju državne strukture. Ekonomija predana u ruke financijskim institucijama i multinacionalnim koncernima u eri globalizacije iscrpila je svoje potencijale i razloge zbog kojih su joj države prepustile primat.
Ulaganje u naoružanje
Vrijeme programiranog mira je isteklo i kako se otvaraju novi ratovi, tako države preuzimaju natrag u svoje ruke upravljanje svjetskom ekonomijom. Počeo je proces deglobalizacije i zatvaranje u državne i blokovske okvire. To je bilo potrebno učiniti iz više razloga. Prije svega zbog nametanja velike zelene tranzicije gospodarstva i društva, koja se bez državne prisile ne bi mogla provesti na slobodnom tržištu. S druge strane, to je bilo nužno zbog otvaranja ratnih obračuna za svjetska bogatstva i postupno ulaženje u doba ratnoga gospodarstva. Ti procesi prelaska na ratno gospodarstvo već se naziru prije svega u Europi, gdje je privremeni period mira unutar stoljetnog europskog rata ponovno dokinut ratom u Ukrajini i mogućim otvaranjem balkanskog nedovršenog ratovanja iz 90-ih godina prošlog stoljeća.
Ratna proizvodnja i ratno gospodarstvo polako zahvaćaju europske države. U Njemačkoj, primjerice, vlada ulaže dodatnih 100 milijardi eura u modernizaciju i kvantitativno jačanje vojske, dok tobože zbog problema s dobavnim pravcima komponenti na tržištu vlada nestašica osnovnih lijekova. Nadalje, dok tobože nedostaje čipova i drugih komponenti za autoindustriju, pa se na isporuku novog automobila kao svojedobno u istočnom komunističkom bloku mora čekati godinu i više dana, čipova, čini se, ima sasvim dovoljno za zahuktalu vojnu industriju. Očito, resursi su s potreba stanovništva kojemu se nudi zelena nirvana bez prljavih automobila koji zagađuju okoliš i mesa proizvedenog na farmama koje ispuštaju previše za okoliš štetnih plinova prebačeni na proizvodnju tenkova, haubica, borbenih aviona i ostale ratne tehnike koja je inače poznata kao blagotvorna za okoliš. Poravnava se sve što strši krajobrazom, uključujući i prljavu industriju.
Pandemijska kriza u kojoj su države preuzele upravljanje ekonomijama u svoje ruke sada se jasno iskazuje kao preludij nasilne ekonomske i društvene transformacije i novog ciklusa ratovanja u Europi, a time automatski i rata na svjetskoj razini, jer svaki europski veliki rat istodobno je uvijek bio i svjetski. Bez Europe u ratu nema svjetskog rata. Bolest, glad i ratovi usporedno se šire kroz cijelu povijest. Blokade izvoza žitarica iz Ukrajine i Rusije, pandemije i novi europski rat koji prijeti eskalacijom do prije nekoliko godina nezamislivih razmjera zajedno su na sceni. Jahači apokalipse uvijek jašu zajedno.
Korona kao vježba
Pandemija je pokrenula državni intervencionizam. Ekonomija koju je vodila financijska industrija našla se pred slomom i tada je uz pomoć mjera protiv posljedica pandemije izvršen zaokret koje državne vlasti drugačije ne bi mogle pravdati u uvjetima slobodnoga tržišta. Ekonomija početkom pandemijskih transfera pomoći gospodarstvu prelazi u ruke država. Opet ne industrije i realne proizvodne ekonomije, nego državnih struktura. One raspodjeljuju financije kako im odgovara i za koga im odgovara i za razliku od globalne financijske industrije, države imaju moć voditi ratove za profit. To i rade, pa je sve jasnije da je jedan od ključnih razloga provođenja svega što se zbivalo oko pandemije upravo rat ili priprema za rat. Nastupa vrijeme ratova koje ekonomski mogu opsluživati samo države, a ne nikakav Goldman Sachs i ostatak društva financijskih špekulanata, koliko god moćni bili.
Kako bilo, jedno je sigurno: u pozadini svih ratova proteklog europskog stoljeća ratova stoji pohlepa i međusobno nadmetanje, pa i zatomljivana, ali uvijek iznova sklona eksploziji atavistička međusobna mržnja najmoćnijih europskih državnih sila i naroda, ali jednako tako i malih europskih naroda. Balkan, primjerice, potpuno je sigurno, nikada neće biti nova Skandinavija, niti će ikada uživati u duljem periodu mira. On će uvijek ostati ono što je bio oduvijek, “bure baruta” koje se može detonirati kada god strane sile požele. Mržnja naroda na tim prostorima je endemska, neotklonjiva i zauvijek će tinjati manjim ili većim plamom.
No, s druge strane europskih ratova, uz europske aktere, krije se uloga najvažnijeg čimbenika stoljetnog europskog ratnog meteža. To su silnice koje uspješno iskorištavaju europsku pohlepu, međusobnu mržnju i vječnu deluziju vlastite povijesne veličine – britanski i američki interesi koji su stvarni inicijator svega što se posljednje stoljeće događa na europskim prostorima. Američki predsjednik Woodrow Wilson u svojih glasovitih 14 točaka novog mirovnog poretka nakon 1. svjetskog rata – između kojih je u točki 11. izričito kao zahtjev naveden “slobodan prilaz moru za Srbiju”, što je i ostvareno stvaranjem Kraljevine SHS – uspostavio je temelje novog poretka u Europi kojim od tada dominira američka i britanska politika, pokopao stara europska carstva i posijao sjeme budućih ratova. Američka i britanska politika stvorile su prokletstvo takvog Versajskog mirovnog poretka zajedno s Francuskom. Sam Wilson je po kartama raširenim na podu versajskih dvora iscrtavao buduće europske granice i sudbine europskih naroda.
Novi saveznici
Upadljivo je da su američka i britanska politika u nametanju svojih interesa u Europi uvijek surađivale s drugom najmoćnijom europskom silom, što je tada bila Francuska. S kojom drugom najmoćnijom europskom silom sada surađuju, malo tko vidi.
To nisu više zapadnoeuropske sile nego, koliko god mnogima to bilo zbog uvriježene paradigme o istoku Europe kao zemljama u razvoju teško prihvatiti, Poljska. Istok Europe je u fokusu američke i britanske politike i istok Europe se danas iskazuje kao druga najmoćnija europska sila. U budućnosti se računa i na Ukrajinu koja će, kada preživi rat, uz Poljsku biti nedvojbeno najbliži američki i britanski saveznik u Europi.
Protekla godina nije označila smjenu geopolitičkih epoha, nego nastavak europskih ratova koji čine jedan jedinstveni sukob nastao rušenjem europskog mirovnog poretka početkom prošlog stoljeća i koji se nastavlja ruskom agresijom na Ukrajinu. Tijekom 2022. ostvarena je potpuna nadmoć američke i britanske politike u Europi, početak novog američkog bogaćenja na europskim ratovima i tupi pogled okrenut prema Washingtonu i Londonu najnesposobnije generacije europskih političara u posljednjih 75 godina. Između ostaloga, ne pada im na pamet da je možda ovoga puta baš njihovo EU carstvo ono čiji je uspon potrebno spriječiti, staviti ga pod punu kontrolu angloameričke politike ili ga pak razbucati i zauvijek otpremiti u povijest. A ni to ne bi bilo ništa novo na europskim prostorima da bi značilo “Zeitenwende”, preokret o kojem govori njemački kancelar Scholz i početak nove geopolitičke ere.
Photo by Алесь Усцінаў
