Duboki i snažni geopolitički procesi koji su se odvijali nešto više od jednog desetljeća – od tzv. arapskog proljeća preko sirijskog rata, ukrajinske revolucije do rastuće krize odnosa Zapada i Rusije i postupnog pogoršanja američko-kineskih odnosa – konačno su, u 2022. godini, doveli do dugo najavljivanih globalnih tektonskih geopolitičkih promjena. Promjena i odnosa i snaga na međunarodnoj pozornici koje se više ne mogu spriječiti i nakon kojih više ništa nije i nikada neće biti isto.
Stvorena je potpuno nova slika svijeta, koja, iako još nije potpuno definirana, jasno ocrtava sada više ne samo svoje obrise nego i stvarne okvire unutar kojih će se odvijati budući procesi međunarodne suradnje, konkurencije, sukoba – svega onoga što uključuju postporođajne muke nečeg tako važnog – o čemu ovise životi baš svakog naroda na Zemlji.
Iako je, dakle, stvoren novi svijet, ključni igrači u njemu ostaju isti. Oni koji formiraju globalni geopolitički i gravitacijski trokut i oko kojih se sve vrti i o kojima sve ovisi: SAD – Kina – Rusija. Međutim, unutar tog trokuta od ove, 2022., konačno je poremećena dosadašnja ravnoteža odnosa: stabilnost u kojoj su tri zemlje bile samostalni igrači, ali i kada je jedna od njih uvijek mogla stati na stranu onog drugog u slučaju kada bi prijetila prevaga onog trećeg, a to je najbolje bilo vidljivo tijekom hladnog rata i postojanja SSSR-a kroz geopolitička “vrludanja” Kine.
Sada te stabilnosti više nema. Sjedinjene Države su se pri Bidenovoj administraciji odlučile otvoriti oba fronta istodobno – i protiv Rusije i protiv Kine – čime su prvi put unutar tog ključnog geopolitičkog trokuta omogućile formiranje rusko-kineskog strateškog partnerstva protiv američkih interesa. Interesa koji i dalje nastoje zadržati globalnu dominaciju SAD-a, odnosno koji se ne mire s novouspostavljenim multipolarnim svijetom čije je najvažnije obilježje definitivni i potpuni ruski geopolitički zaokret prema istoku odnosno Aziji.
Ruski zaokret
SAD je sve donedavno nastojao spriječiti čvrsto povezivanje Moskve i Pekinga “zabijanjem klina” u njihove odnose, ali s obzirom na američke strateške i dugoročne planove, ove potonje sebi nisu mogle priuštiti ‘komoditet’ gledanja samih sebe i rizik samostalnog nošenja s moćnim SAD-om. Zapravo se čini da Washington sada želi zaustaviti kotač povijesti, što je nemoguće i što se samo kratko dogodilo tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća nakon raspada SSSR-a i Varšavskog ugovora, iako je ipak vjerojatnije da ga samo želi usporiti kako bi osigurao najpovoljnije pozicije za svoj utjecaj u novoformiranom svijetu.
Međutim, vrlo je važna novost da se, osim staroga globalnog geopolitičkog trokuta, na međunarodnoj sceni 2022. prvi put pojavio i novi krug utjecajnih regionalnih država koje se osjećaju dovoljno snažno da pokušaju zaigrati samostalnu vanjskopolitičku igru. Ti novi igrači žele surađivati sa svim zemljama ključnoga globalnog trokuta u pitanjima od njihova nacionalnog interesa, bez a priori svrstavanja uz nekoga od njih. Nazvat ću ih “moderni nesvrstani”, tj. oni koji, za razliku od nesvrstanih iz doba hladnog rata iz druge polovice 20. stoljeća, imaju snažna gospodarstva i velik utjecaj – čak više i ne isključivo u regionalnim okvirima.
Ta njihova “igra” iz sadašnje perspektive, kada je utjecaj SAD-a odnosno Zapada još velik, pa i dominantan u ključnim međunarodnim institucijama, možda i djeluje riskantno, ali su benefiti koje sa sobom nosi u slučaju uspjeha itekako veliki: stvarna sloboda, odnosno odsutnost nužnog podilaženja i poslušnosti moćnicima kako bi se opstalo na političkoj karti svijeta koja je podložna vječnim mijenama. Neke od tih zemalja, koje posve otvoreno izražavaju spomenute ambicije, svakako su Indija, Brazil, Saudijska Arabija, Turska i Indonezija.
Međunarodna arena
Ima ih, naravno, još, poput Irana, ali on je zbog sve većeg političkog, vojnog i sankcijskog pritiska SAD-a i njegovih europskih saveznika, ali i Izraela i susjednih arapskih monarhija, ipak prisiljen svoju sudbinu sve više vezati uz tzv. globalni Istok, prije svega Rusiju i Kinu. Iako je upravo Iran onaj koji je još donedavno, a počevši od islamske revolucije 1979. godine, inzistirao, nošen bogatim povijesnim, diplomatskim i kulturnim nasljeđem moćnog i dugovječnog Perzijskog Carstva i velikim brojem visokoobrazovanog stanovništva proizišlog iz kvalitetnog iranskog obrazovnog sustava koji mu omogućuje uspjehe čak i u tako sofisticiranim područjima kakva je nuklearna tehnologija, i bio jedan od rijetkih koji je u međunarodnoj areni uspijevao voditi potpuno samostalnu vanjsku politiku. To je, dakako, imalo i svoju visoku cijenu – sankcije i različita embarga, poput onih na izvoz iranske nafte i uvoz suvremenog naoružanja, zamrzavanje iranskih aktiva u američkim bankama i sl. – od onih koji se ne slažu s iranskom samostalnom ulogom i njegovim interesima u ponajvažnijoj, ali i krajnje turbulentnoj bliskoistočnoj regiji.
Međutim, u novonastalim globalnim geopolitičkim odnosima ta cijena za Teheran ipak postaje previsoka a “igra” prerizična da bi i dalje mogao inzistirati i ustrajati na samostalnom vanjskopolitičkom kursu. Njemu su sada, više nego ikad, nužni strateški partneri koji mu mogu pružiti prije svega sigurnosnu zaštitu. A ona se uvijek plaća, otkako je svijeta i vijeka. I Kina i Rusija u novonastalim uvjetima rado će mu pružiti svoju pomoć i s Iranom formirati novi moćni euroazijski geopolitički trokut. Taj novi “mini-trokut” izgleda i jest vrlo moćan, tim više što s Iranom suradnju intenzivira i Indija. Preko njega, što kroz Afganistan, a što kroz iransku najjužniju luku Chabachar u čiju je infrastrukturu uložio mnogo, New Delhi želi prebacivati svoje proizvode koridorom Sjever-jug prema Europi, najkraćim, ali i za nju najsigurnijim putem koji zaobilazi konkurentski Pakistan. Ali Teheran, da bi od svega toga profitirao, morat će iznaći način za smirivanje društvenih nemira koji u zemlji traju već mjesecima i koje, posve otvoreno, podupire i Zapad na čelu sa SAD-om.
Porezni postupci
Dakle, Euroazija, kao i prije – postaje ključno poprište sukoba interesa globalnih igrača koji će odrediti u kojem će smjeru dominantno biti okrenuta i velika većina “ostatka svijeta” u novoformiranom svijetu nakon njegovih “postporođajnih muka” – prema istoku ili prema zapadu. Zasad su male zemlje tu vrlo oprezne. Međutim, zbog velikog američkog diplomatskog pritiska, koji se i ne skriva, zbog svoje velike ovisnosti o uspostavljenim međunarodnim financijskim i drugim institucijama i strukturama u kojima dominiraju Sjedinjene Države, kao i straha da neće moći preživjeti bolne tektonske promjene – sigurno je kako slabije države još više gledaju prema zapadu. Ali jedno im oko pritom itekako motri na istok i nema nikakve sumnje da će, ako se globalna geopolitička konjunktura tako posloži – one vrlo brzo željeti prijeći na suprotnu stranu, što zbog negativnih povijesnih i kolonijalnih iskustava sa Zapadom, što zbog osjećaja nove prilike za promjene u smislu osiguranja veće samostalnosti, koja se mnogima pruža jedanput u možda više stoljeća ili pak nikad. Zasad će ipak pažljivo vagati što im i koliko toga suprotstavljeni polovi mogu ponuditi – što će prije svega ovisiti o ekonomskoj snazi tih polova, a ne o vojnoj moći.
Ekonomska kriza u 2022. trese sve – ali ipak puno više Zapad, dok Istok, predvođen Kinom, i dalje ostvaruje zavidan gospodarski rast, koji, kako se sada čini, zaustaviti može jedino ozbiljna sigurnosna kriza na samom azijskom tlu – prije svega u jugoistočnoj Aziji. A kada je to tako, naravno da je se ne treba isključivati jer su oni kojima je to u interesu itekako moćni stvoriti uvjete za njezinu pojavu. Zasad je najviše sprečava samo svijest i strah samih Azijaca od toga što bi za njihove zemlje “europeizacija” Azije u konačnici mogla značiti. Međutim, duboka kriza, osim tradicionalno zemalja tzv. trećeg svijeta, ipak najviše pogađa jednu bitnu regiju koja je s njom definitivno izgubila priliku za samostalno geopolitičko djelovanje, ma koliko o tome intenzivno maštala – Europu, preciznije – Europsku uniju. Ona se, zapravo, pretvorila u isturenu, istočnu periferiju – bedem angloameričkog svijeta prema Rusiji, a vrlo vjerojatno i prema Kini – iako se ovom drugom još nekako nastoji oduprijeti.
Sve je, naravno, počelo ruskom invazijom na Ukrajinu 24. veljače, kada su europske elite odlučile zauzeti položaj najvjernijeg američkog saveznika i prepustiti donošenje svih ključnih odluka EU-a koje se odnose na vanjsku politiku, obranu i energetiku Washingtonu. Osim što je Bruxelles time izgubio mogućnost važnog utjecaja na ključne procese koji se odvijaju na europskom kontinentu i njegovu rubnom prostoru, doveo se u dosad nezabilježenu ekonomsku, prije svega energetsku krizu iz koje izlaz još nije vidljiv, a vjerojatno nije dosegnuto ni njezino dno.
Stres-test
Također je dopustio da mu se na istočnim granicama dogodi i razvije velika sigurnosna kriza kroz ukrajinski ratni vihor koji se morao i mogao izbjeći da je bilo samo malo više sluha i želje za iskren dijalog s Moskvom. Ovako su i Bruxelles i Moskva uvučeni u sukob koji vjerojatno nitko nije želio i čije su ukupne negativne posljedice još nepoznate.
Usprkos prevladavajućem analitičkom mišljenju na tlu EU-a da rusku invaziju na Ukrajinu nije želio ni sam Washington i da bi radije da Ukrajina bude vječna platforma za proturusko djelovanje ili tzv. anti-Rusija koja Moskvi ne bi davala mogućnosti za neometano fokusiranje na ostale dijelove svijeta, a postupno bi dovodila do sve većeg slabljenja njezinih veza unutar EU-a. A ako bi već i došlo do ruske intervencije, Zapad je smatrao kako će dotad neviđenim, gotovo totalnim sankcijama uspjeti brzo slomiti rusko gospodarstvo prije nego što one ozbiljno naštete i ekonomiji samoga Zapada.
Međutim, Rusija je, za mnoge potpuno neočekivano, uspješno prošla sankcijski “stres-test”, pa se sada sve nade Zapada svode na njihov dugoročni učinak. Međutim, problem je u tome što su sankcije dovele do većih problema u EU-u nego u Rusiji, prije svega zbog velike energetske ovisnosti o ruskim fosilnim gorivima. Dogodilo se zapravo ono što su predviđali i pojedini zapadni analitičari: Rusija nije Iran ili Sjeverna Koreja. Ona zauzima 11 posto svjetske površine, jedan je od najvećih izvoznika nafte i plina u svijetu, samodostatna je u svim ključnim aspektima, od poljoprivrede, industrije do zdravstva i obrane, a utjecaj Moskve vidljiv je na svim kontinentima, osim Sjeverne Amerike i Australije.
Rat u Ukrajini posljedica je dugog taloženja problema između Rusije i Zapada od završetka Jeljcinove i početka Putinove ere u Rusiji. Zapad je još 90-ih godina počeo sa širenjem NATO-saveza na istočnu Europu, a Rusija se tomu odlučno počela protiviti tek u drugom Putinovu mandatu, kada je on shvatio da se taj proces neće zaustaviti usprkos zahtjevima Moskve i o čemu je otvoreno progovorio na čuvenoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007.
Taloženje problema
Takve aktivnosti prije svega SAD-a i spomenuti Putinov govor označile su i konačnu prekretnicu u pokušaju izgradnje stabilnih odnosa dviju strana i inkorporacije Rusije u zapadni geopolitički krug, gdje je Moskva naivno htjela igrati ravnopravnu ulogu smatrajući i da Zapad obilato profitira takvim stanjem, odnosno ulaganjima u RF. Ali za Washington i London geopolitika je uvijek bila važnija i od interesa krupnog biznisa – koliko god on bio unosan i privlačan za sve.
Stanje se radikaliziralo ukrajinskom revolucijom 2014., da bi kulminaciju doživjelo upravo ruskom invazijom na tu zemlju u veljači 2022. Dakle, Ukrajina se od početka svoje nezavisnosti ubrzano pretvarala u bazu za destabilizaciju ukupnih odnosa Rusije i Zapada, da bi na kraju postala i glavni uzrok njihova potpunog i konačnog razvoda.
Pa iako je Washington tim ratom ostvario dva ključna cilja – izolirao Rusiju od Zapada i svoje saveznike u Europi stavio pod svoj čvrsti zagrljaj iz kojeg ih više ne namjerava pustiti, opasnost i za SAD i za Rusiju i za ostatak svijeta krije se u činjenici da ukrajinski ratni vihor postaje sve teže upravljiv. Eskalacija se sve češće svodi na vjerovanje kako se Rusija neće usuditi poduzeti one poteze koji bi ovaj rat prebacili izvan okvira same Ukrajine i time doveli do vjerojatnog izbijanja Trećega svjetskog rata.
Ali sve je jasnije da takva igra postaje sve rizičnija i da to stvara nervozu. Rusija otvoreno govori da je Zapad pregazio sve njezine “crvene crte”, zbog čega ona više i ne ističe nove. Moskva smatra da je Zapad već ušao “duboko u rusko minsko polje” i da od Moskve sada “traži kartu da ne bi nagazio na minu”. Putin je prošlog tjedna prvi put javno rekao kako se u Ukrajini vodi rat, a da više nije spomenuo specijalnu vojnu operaciju. Štoviše, ruski državni vrh govori da u Ukrajini rat protiv Rusije vodi 50-ak država pod vodstvom SAD-a.
S druge strane, Zapad govori da je sve to ruska propaganda i smatra da se nju može ignorirati i nastaviti s isporukama sve modernijeg oružja Kijevu. Svega su toga u Washingtonu itekako svjesni, ali još prevladava mišljenje i unutar američke administracije i unutar tzv. duboke države kako Moskva neće željeti eskalaciju jer je ne želi ni Washington, ali i da se Rusiju može slomiti, tj. prisiliti na mir po američkim uvjetima.
Izdašna pomoć
Međutim, pravi trenutak istine nastat će onda kada Zapad shvati da Ukrajina ne može pobijediti bez aktivnog miješanja vojski NATO-saveza u taj rat. Zašto će to biti trenutak istine, nije teško pogoditi: jer bi doveo do neposrednog vojnog sukoba NATO-a i Rusije, tj. do Trećega svjetskog rata. Na temu izlaznih strategija iz ukrajinskog rata i hoće li i kada on završiti, 20. prosinca u utjecajnom američkom mediju The Hill piše i tamošnji ugledni analitičar Harlan Ullman, viši savjetnik u think-tanku Atlantic Council. On, između ostalog, navodi: “Američka strategija, koju su de facto prihvatili NATO i Europska unija, jest opskrba Ukrajine vojnom i nevojnom pomoći dostatnom za obranu i preživljavanje, ali ne nužno dovoljnom da otjera Rusiju sa svih ili velikog dijela teritorija koje kontrolira na Krimu i u Donbasu, ili izazvati eskalaciju s ruske strane. Iako je moguće prebacivanje raketne baterije Patriot u Ukrajinu, snažni politički signal, taktički učinak može biti minimalan. … Čini se da su Ukrajina i njezin predsjednik Volodimir Zelenski dobili ovlasti da diktiraju uvjete za okončanje rata. Ali u nekoj će fazi SAD djelovati u vlastitom interesu, vjerojatno kao što je Trumpova administracija učinila u pregovorima o povlačenju iz Afganistana s talibanima, a ne s afganistanskom vladom. I dok se SAD i NATO čvrsto slažu u potpori Ukrajini, hoće li se ta kohezija održati ako se rat nastavi unedogled?”
Ulman dalje piše: “Ruska strategija je na duge staze ‘pobijediti’, što znači ustrajati bez gubitka. Ruski predsjednik Vladimir Putin očekuje da će dugoročni uspjeh doći iz kombinacije brutalne kampanje bombardiranja kako bi se uništila električna, vodovodna i prehrambena infrastruktura Ukrajine kako bi se prisilila na kapitulaciju ili predaju; oštra zima koja će pojačati te učinke u Ukrajini i dodatno narušiti solidarnost NATO-a; i novi general koji se čini kompetentnijim od svojih prethodnika da revidira i revitalizira rusku strategiju i osmisli novu ofenzivu. Čini se da je Putin voljan ustrajati”.
Odlučna zima
“To znači da Ukrajina vjerojatno neće moći poraziti snažnu Rusiju u slučaju dugotrajnog sukoba”, komentira Ulman i pita se: “Iako su se SAD i NATO čvrsto složili poduprijeti Ukrajinu, hoće li se ta kohezija nastaviti ako se rat nastavi dulje vrijeme?”
Washington je kratkoročni pobjednik, ali što će biti poslije?
Najveći problem SAD-a je u tome što je Washington ukrajinsku pobjedu ili poraz vezao uz američku pobjedu ili poraz na globalnoj razini – tj. definirao ga je kao za sebe egzistencijalno pitanje. Drugim riječima, poraz Amerike, iz kuta Washingtona, značio bi pobjedu Rusije i Kine na globalnom geopolitičkom polju. To je radikalna pozicija koja označava kako se Sjedinjene Države još nisu sposobne adaptirati na činjenicu postojanja multipolarnog svijeta. Dakle, svjesno idu na eskalaciju i u Ukrajini i jugoistočnoj Aziji, ali “plešući po rubu”, tj. pod svaku cijenu želeći izbjeći svoj izravni vojni sukob bilo s Rusijom bilo s Kinom. Međutim, opasne su to igre uvlačenja u sukob s Rusijom i Kinom istodobno i u konačnici teško mogu rezultirati željenim učinkom. Na to sve otvorenije upozoravaju i brojni zapadni analitičari.
Stephen Walt je u intervjuu za medij Foreign Policy, objavljenom 21. prosinca, iznio niz zanimljivih činjenica.
“Objavili smo ekonomski rat Kini i u biti proglasili da ćemo kao nacionalni cilj zadržati ekonomsku nadmoć. Sjedinjene Države namjeravale su učiniti sve što mogu kako bi osigurale da nastave kontrolirati najsofisticiranije i najvažnije tehnologije, te će poduzeti aktivne mjere da pokušaju spriječiti sposobnost Kine da razvije te stvari. To se na važan način povezuje s ratom u Ukrajini jer Sjedinjene Države sada pokušavaju poraziti dvije velike sile istodobno. Pokušavamo pomoći Ukrajini da nanese vojni poraz Rusiji, a u isto vrijeme pokušavamo nanijeti i ekonomski poraz Kini. I u svakom slučaju, pokušavamo ići prilično tankom linijom: u slučaju Ukrajine, nanijeti poraz bez poticanja eskalacije, posebice nuklearne eskalacije, a u kineskom slučaju, bez sloma svjetske ekonomije ili provociranja Kineza da učine nešto, recimo, i prema Tajvanu. Ovo je prilično ambiciozan skup ciljeva koje je Bidenova administracija preuzela i nisam siguran da su svi potpuno svjesni koliko toga pokušavaju učiniti i koliko to može biti teško. … Brojne su azijske zemlje koje nisu zadovoljne ratom čipova, i s tim u svezi, Zakonom o smanjenju inflacije i drugim mjerama koje Bidenova administracija poduzima kako bi podržala američke industrije. Neki od naših azijskih partnera nisu opušteni u pogledu Kine. Nisu sretni zbog ekonomskih posljedica onoga što mi ovdje radimo, što ih izravno pogađa, a to vrijedi i za neke naše europske partnere. Nizozemci su posebno uzrujani našim nastojanjima da ih uvučemo u rat čipovima s Kinom. Oni Kinu ne smatraju neposrednom prijetnjom, a to je za njih jasna ekonomska cijena”.
Tržišna konkurencija
Mislim da je Stephen Walt u najkraćim crtama sumirao bit globalnih geopolitičkih problema današnjice s naglaskom na američkom pokretanju ratova s dvama najvećim globalnim suparnicima istodobno. I dokazao ono što sam rekao ranije: SAD se ne može ili ne želi adaptirati na novonastalo stanje i umjesto suradnje i tržišne konkurencije, odlučuje se za zatvaranje i sukob. Što će to donijeti njima, a što svijetu u cjelini, možda će pokazati već 2023. Godina je to kada su još jedino mogući nekakvi kompromisi i mirovni sporazumi jer je već iduća, 2024., godina američkih predsjedničkih izbora kada je teško očekivati bilo kakve dogovore Bidenove administracije s globalnim suparnicima jer bi to odmah bilo dočekano od republikanaca kao njezina slabost. A vremena za nekakva čekanja do 2025., u nadi da će se sve moći držati pod kontrolom u ovako brzorastućim eskalacijskim uvjetima, jednostavno nema.
Hoće li prevladati razum ili ludost, briga za šire interese i dobrobit svijeta ili za vlastiti ego i probitke uskih interesnih grupacija – bit će glavno pitanje u nadolazećoj godini, čiji će odgovor možda odrediti i konačnu sudbinu svijeta. Malo je onih koji se usuđuju prognozirati, kao što je malo i istinskih optimista.
Photo by Алесь Усцінаў
