Imamo pravo biti i razočarani. Hrvatska nije potvrdila status favorita u svojoj uvodnoj utakmici svjetske smotre, odigrala je siromašnih 0-0 protiv Maroka.
Promatramo li utakmicu s nepristranog gledišta – bilo je to poprilično dosadno nadmetanje u kojoj pobjedu nije zaslužila ni Hrvatska ni Maroko. Naravno, mi na ovaj dvoboj ne možemo tako gledati, mi ćemo se držati svog navijačkog stava. I zaključiti!
Moralo je bolje. Ovu utakmicu smo trebali pobijediti. Sad, zašto nismo?
Zašto grč među Vatrenima?
Nekoliko stvari koje inače štimaju u našoj reprezentacije u ovoj utakmici iskočile su iz tračnica. Ponajprije, odigrana je silno oprezna utakmica, rizik se nije preuzeo niti u jednom trenutku. Svaki naš napad se kreirao u situaciji da je svih 11 marokanskih igrača bilo iza lopte. U tom nedostatku prostora udarci, a kamoli prigode jedva su se mogli izbrojiti na prste jedne ruke.
Pritom, vidjeli smo da je Maroko solidna momčad, prepuna tehnički potkovanih i tjelesno spremnih igrača. Oni su sve duela s našima odigrali muški, snažno, a u baratanju s loptom mnogi su ravni većini naših „vatrenih”.
Bez rizika igralo se sporo, pa čak i dosadno, prvih 45 minuta bio je zoran primjer dosadne utakmice. Koja je, što se tiče nas navijača, živnula samo u posljednjoj minuti, onoj prije odmora. Kada Vlašić nije zabio iz fine prigode, te kada je Modrić tukao preko gola.
Kad se niti u nastavku nije preuzeo rizik priča je bila ista. Činjenica jest da je Maroko zadovoljniji osvojenim bodom. Jer, Hrvatska je bila favorit a to nije u ovih sat i pol dokazala.
Takva preoprezna igra sputala je u napadu Perišića i Kramarića, a vezni red borio se kome će dodati loptu u kazneni prostor. Istina je jednostavna, svaku dobru akciju koju smo završavali bi pod obavezno upropastili zbog manjka naših ljudi u kaznenom prostoru.
Vojnom terminologijom rečeno, nedostajalo nam je ljudstva na prednjoj liniji bojišnice. I neprijateljski rov nije probijen.
Šteta, jer Maroko se znao uspaničiti i smotati kada bi krenuli žustrije, ali taj nedostatak ljudi iritirao je pristalice hrvatske reprezentacije. Zar je toliko obzira bilo prema Marokancima i poštovanja? Možda. Ali, ova utakmica Hrvatskoj je toliko toga mogla donijeti i teško je prihvatiti činjenicu da se izbornik Zlatko Dalić odlučio za tako opreznu strategiju.
Navesti ćemo nekoliko primjera koliko se oprezno igralo. Borna Sosa se rijetko kada priključivao Perišiću na lijevoj strani (da ne bi Ziyech pobjegao), nedostajao je taj „druk” na koji smo navikli. Desna strana je šepala, Juranović bi dobar potez zamijenio lošim. A i kada bi on dobro nabacio opet bi nedostajalo ljudi.
Sad, doći će trenutak kada će Hrvatska morati riskirati, sljedeći suparnik je Kanada, a bod protiv Kanade isto bi bio neuspjeh. No, nitko se nema pravo ljutiti na fakt da smo očekivali bolju igru, ofenzivniju, srčaniju i hrabriju. Možemo biti i oštriji pa reći da je naš vezni red, kojeg smatramo ponajboljim na svijetu, nerijetko znao prepustiti dominaciju Marokancima. I to izaziva ljutnju.
Na koncu, ustvrditi ćemo još nešto. Malo je iritantno vidjeti da je naš najborbeniji igrač bio onaj koji je i najbolji. Naravno, riječ je o Luki Modriću. Žuti karton zacijelo nije dobio zbog poštovanja argentinskog suca prema njegovoj veličini.
Ništa, idemo dalje. Malo smo ljuti, ta ne možemo biti veseli. Imamo pravo biti ljuti jer Hrvatsku – volimo.
Foto : HNS
