Od početka ruske agresije na Ukrajinu Europska unija koja se dotad javno zanosila prerastanjem u globalnu silu ne samo da nije dospjela do pozicije sile koja ima svjetski značaj, nego se tijekom proteklih mjesecu čak pretvorila u drugorazrednu europsku silu.
SAD i Velika Britanija preuzeli su u svoje ruke upravljanje europskim kontinentalnim poslovima. To je neoboriva činjenica, a samohvala europske političke elite kako se ključne odluke u odnosu na ukrajinsku krizu i stanje u Europi donose na ravnopravnoj osnovi sa savezničkim Washingtonom i Londonom jednostavno ne odgovara stvarnosti i to svatko zdravih očiju jasno vidi. Bruxelles i prijestolnice Europske unije odlučuju samo o tehničkim aspektima provođenja onoga što su ranije odlučili Amerikanci i Britanci. Europska unija je geopolitički potonula.
Do ruske invazije na Ukrajinu Europska unija je izvana odavala dojam svojevrsnog carstva u usponu koje se teritorijalno i utjecajno širilo i koje je gradilo unutarnju hijerarhijsku strukturu.
Kobna Jugoslavija
Sada, nakon 24. veljače i prve ruske granate ispaljene na Ukrajinu, kristalno je jasno da Europska unija uopće nema samostalne moći i da se razvijala i nastavlja se razvijati na imperijalnim principima, ali u sklopu većeg angloameričkog carstva.
Europska unija jasno se u ovom trenutku iskazuje kao posrednički imperij SAD-a i Velike Britanije, kao svojevrsni podimperij velikog svjetskog carstva Washingtona i Londona.
Nekada za hladnoga rata ekonomski i demokratski razvijene zemlje zapadne Europe predstavljale su izlog Zapada i primjer uspješnih država, a potom su ugurane u Europsku uniju, čije ih je širenje pak uvuklo u krizna područja svijeta i ratove propalih carstava kao što je sovjetsko i mini-regionalnog imperija kakav je bila propala Jugoslavija. Upravo na primjeru bivše Jugoslavije Europska unija prvi je put pokazala svu svoju nemoć koju su, dakako, pokrili njezini principali – SAD i Velika Britanija. Nakon toga lošega iskustva i angloameričkog spašavanja situacije činilo se da će Europska unija ipak u budućnosti nastupati opreznije i s većom koncentracijom moći.
Proteklih desetljeća čak se činilo kako se Europska unija razvija kao samostalno europsko carstvo. No ruske imperijalne konstrukcije koje su u svome novom posrtanju pokrenule neuspješnu invaziju na Ukrajinu zorno su pokazale da Europska unija ipak nije samostalna sila u usponu nego samo jedan proxy imperij angloameričkog carstva. Svojim širenjem dalje na istok Europska unija uplela se u ratove postsovjetskog prostora i uhvatila ukoštac s nečim čemu sama nije dorasla i u čemu figurira kao provoditelj američke i britanske politike.
Pokušajem proširenja svoga utjecaja na sjevernu Afriku i Bliski istok u kontekstu velike američke strategije prekrajanja te regije i stvaranja “Novog bliskog istoka”, Europska unija je dobila samo mrvice koje su ostale na stolu nakon američkog i britanskog djelovanja kroz bliskoistočne ratove. Dočepala se dijela energetskih izvora, prije svega onih u Libiji, ali glavninu plijena je preuzeo Washington.
Oronule države
Usporedno s minimalnim ekonomskim i geopolitičkim dobicima pretrpjela je posljedičnu politički i ekonomski štetnu navalu migranata na europske prostore. Ovoga puta nakon ruskog napada na Ukrajinu odmah u startu Europska unija ispustila je sve iz svojih ruku. Iskazala je ne samo svoju nemoć aktivnog kreiranja geopolitičkog prostora u koji se upliće nego je inkasirala i ogromne političke i ekonomske gubitke. Rat u Ukrajini nakon ruske invazije konvergencija je svega lošega za Europsku uniju iz prethodnih ratova u koje se svojim širenjem uplela. Tu su na djelu istovremeno i iskazana nesposobnost, financijski gubici, nove izbjeglice, masivni gubitak utjecaja ne samo na globalnoj razini nego i na vlastitim europskim prostorima. No, da stvari budu još gore, sada je dodatno na djelu i kriza energenata i hrane i ekonomski pad. Učinak Europske unije ponovno je čista nula, a geopolitičke i ekonomske dobitke, evidentno je, ponovno će izvući SAD i Velika Britanija.
Demokratske države zapadne i srednje Europe, nekada najuspješnije države svijeta, nakon njihova uvlačenja u Europsku uniju i njezina višegodišnjeg imeprijalnog širenja ovoga trenutka izgledaju kao oronule, gotovo propale države.
Djelovanje savezničkih sila SAD-a i Velike Britanije, koja nakon Brexita ni slučajno nije napustila djelovanje na europskim prostorima i utjecaj u Europskoj uniji, pretvorili su ih u države s brojnim problemima. Dakako, najmoćnije među njima, prije svega Njemačka i Francuska, prevladat će svaka za sebe ili u međusobnoj suradnji probleme u kojima su se našli, ali će na konceptu Europske unije i njezinoj strukturi ostati još jedan ružan ožiljak teškog geopolitičkog i ekonomskog neuspjeha.
U svim ratovima u koje se svojim širenjem uplela, posebice onima na ruševinama sovjetskog imperija koji još traju u punoj žestini, Europska unija pretrpjela je nesumnjivo teške geopolitičke i ekonomske štete.
Geopolitički neuspjeh
Osim toga, širenje Europske unije koje je u njezinu strukturu uključilo i bivše države sovjetskog bloka dovelo je do stvaranja novih sila unutar Europske unije koje svojom vitalnošću, kako političkom, tako i gospodarskom, kao i održavanjem posebnih odnosa sa SAD-om i Velikom Britanijom, postupno postaju novi gospodari Europe. Poljska je tako evidentno u vrhu europske politike i jedna je od najutjecajnijih članica Europske unije. Njezini posebni odnosi s Washingtonom i Londonom, usporedno uz poljsku moć unutar Europske unije, jačaju i angloamerički utjecaj. Kada vjetrovi rata prohujaju Ukrajinom, kada se američkim i novcem EU-a obnovi i kada u sklopu EU strategije proširenja bude primljena kao članica Unije, ta velika država s moćnim gospodarskim potencijalom postat će još jedna nova sila Europske unije.
Dijelovi nekadašnjega SSSR-a, komunističkog bloka i varšavskog vojnog ugovora koji je za hladnoga rata funkcionirao kao sovjetsko carstvo, u bliskoj budućnosti će nakon širenja Europske unije i njihova uključivanja u strukturu praktički gospodariti Europom i potiskivati moć Njemačke i Francuske. Da Europska unija uistinu planira gotovo samoubilačko proširenje prema cijelom prostoru nekadašnjeg sovjetskog carstva, svjedoči nastup njemačkoga kancelara Olafa Scholza, koji je na sastanku europskih socijaldemokrata otvoreno pozvao na daljnje širenje Europske unije prema istoku na barem još desetak država jer će tobože tako Europska unija biti jača i imati više utjecaja.
“Europska unija sa 27, 30 ili 36 država, koja bi tada brojila više od 500 milijuna slobodnih i jednakopravnih građana, imala bi daleko veću težinu u svijetu nego što je ima danas”, rekao je Scholz na kongresu Stranke europskih socijalista održanom u Berlinu sredinom listopada. Scholz je sasvim ozbiljno izjavio: “Predan sam proširenju Europske unije. Proces u kojem se Unija nastavlja širiti prema istoku situacija je u kojoj svi mi dobivamo”.
Širenje Unije
No sudeći po dosadašnjim iskustvima ulaženja u krizna svjetska područja, uključujući i bliskoistočne klaonice i krvave ratove između bivših država SSSR-a u postsovjetskom prostoru, jedino što će dobiti bit će novo uvlačenje Europske unije i njezinih članica u nove ratove koji se vode ili će se tek voditi na zgarištima razorenog sovjetskog carstva i na prostorima novoga, sasvim izglednog pada ruskoga carstva u sadašnjoj formi Ruske Fedracije. Njezini neuspjeli pokušaji širenja, između ostaloga i potpuno neuspješnom vojnom agresijom na Ukrajinu, dovode u pitanje i samu opstojnost Ruske Federacije.
Uplitanje Europske unije u ratove za sovjetsko nasljeđe otvara vrata njihovu povratnom kriznom utjecaju na članice Europske unije. Rusija, gubeći rat u Ukrajini, praktički tone u živo blato vlastite propasti.
Ako ne zaustavi svoje poraze na vojnom i političkom planu, a potom i ekonomskom koji tek slijede, disolucija Ruske Federacije uopće nije nemoguća, a u tom slučaju Europu će zapljusnuti val kaosa koji nastaje redovito padom svakog imperija. Širenje na prostore oko Ruske Federacije i pokušaj uključenja država Kavkaza i središnje Azije, bivših dijelova SSSR-a, u strukturu Europske unije tu opasnost će dodatno pojačati i Europska unija će se ponovno naći u još jednom ratnom kaosu na pravcima svoga širenja.
Na vanjskopolitičkom planu sve miriše na davnu 1914. godinu prije sukoba velikih carstava za premoć nad europskim, afričkim i azijskim prostorima, a na unutarnjem političkom i ekonomskom planu sve podsjeća na razdoblje između dva svjetska rata.
Europa je pred novom tragedijom za koju su zaslužni upravo takvi beskorisni mediokritetski političari kao što su dokazani politički promašaji – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ili tragikomični antidiplomat Josep Borrell.
Političke deluzije
Na žalost Europe i njezinih građana, ni oni ni Europa više nemaju izlaza iz kruga u koji su ušli, a europske narode samo mogu, kupujući vrijeme, nastaviti zavaravati i za svoje političke deluzije i promašaje sada infantilno, kao u doba komunizma, kriviti vanjske i unutarnje neprijatelje među kojima glavnu riječ i dalje vodi ruska propaganda.
Uvijek je, dakako, kriv netko drugi, uvijek neke mračne sile ugrožavaju sjajnu Europu. Onu istu Europu koja je izrodila ideologije komunizma, fašizma, nacionalsocijalizma i bolje da ne idemo dalje u prošlost. Teško je ipak tek tako zaboraviti krvavo nasljeđe Tridesetogodišnjeg rata i eru europskog kolonijalizma koja se i danas kroz suptilnije forme uporno održava.
Nažalost, teško se ne ponavljati u opisu stanja – ista pozornica kao prije 1. i 2. svjetskog rata postavljena je na europskim prostorima – veliki neprijatelj na istoku, politička i gospodarska kriza unutar Europe, uništena srednja klasa i zgaženo radništvo, a uz to i kriza sustava vlasti upravo onakva kakva sada postoji unutar najmoćnijih europskih država i njihove nadnacionalne paradržavne tvorevine Europske unije.
Istodobno Velika Britanija i SAD, nakon što su je preuzeli tijekom 1. i 2. svjetskog rata, Europu i Europsku uniju sve otvorenije tretiraju kao ekstenziju svoje politike i svoje podcarstvo. Washington i London u cijelosti su preuzeli europsku politiku nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Centar euroazijskoga prostora ponovno je eksplodirao na neki morbidno modificiran način kao davne 1914. godine ili krajem 30-ih godina prošloga stoljeća. Bez Europe nema svjetskog rata, pojednostavljeno rečeno.
Nikada sukob SAD-a s Iranom, Rusijom ili Kinom ne može u tolikoj mjeri stvoriti pretpostavke otvaranja globalnog ratnog obračuna kao što to može učiniti europsko krizno žarište. Došlo je vrijeme da vodeća europska politička, financijska i gospodarska elita napokon prizna svojoj javnosti da je Europu kroz deluzije EU integracija, širenja i egoističnih politika najmoćnijih europskih država dovela do statusa svjetskog kriznog žarišta.
Krizno žarište
Percepcija da neki novi svjetski sukob počinje nuklearnim ratom ili nekakvom velikom objavom rata globalnih sila jedna drugoj putem izravnih vojnih djelovanja potpuno je pogrešna. Nekim čudom takvo shvaćanje mogućnosti globalnog razračunavanja uporno se održava u javnosti najvjerojatnije zahvaljujući europskim srednjostrujaškim medijima koji pokrivanju politiku vodeće elite i održavaju privid mirotvorne uloge Europske unije i europskih integracijskih procesa.
U stvarnosti ti isti procesi su toliko podijelili Europu da je ona na rubu pucanja, a svaki slom mirovnog poretka u Europi uvijek je neizbježno vodio i slomu svjetskog mirovnog poretka. U novi veliki ratni sukob razmjeran velikim ratovima 20. stoljeća Europa polako tone kroz disperzirani, razlomljeni hibridni sukob unutar sila koje njome vladaju i koji se često putem posrednika širi diljem svijeta u koji se uključuju sve globalne svjetske sile. Ukupnost tih zbivanja prerasta u veliki svjetski sukob za preraspodjelu svjetskih bogatstava i moći.
Jedino Europa, kao i više puta u povijesti, ima istinski potencijal eskalacije i transformacije toga sada još razlomljenog, nevidljivog i medijski zatajenog rata u svjetski sukob epskih razmjera. Europa je oduvijek, što god sebi pripisivali drugi, ipak bila kulturno, političko i ideološko središte svijeta. U njoj je uvijek sve započinjalo i uvijek sve završavalo.
Photo by Mike van Schoonderwalt
