Europska komisija je prije dvije godine predložila direktivu kojom se želi poboljšati primjerenost i povećati obuhvat minimalnih plaća, uz jačanje kolektivnog pregovaranja kao glavnog instrumenta za osiguranje pravednih plaća i uvjeta rada. To je prvi put da je Komisija pokrenula zakonodavnu akciju za zaštitu minimalne plaće, ostavljajući državama članicama da definiraju njezinu razinu.
Rasprava koja je uslijedila bila je usredotočena na to koliko bi dalekosežni i obvezujući trebali biti konkretni zahtjevi EU-a za nacionalne minimalne plaće. Europski parlament usvojio je svoje stajalište u studenom 2021., a Vijeće u prosincu 2021. Međuinstitucionalni pregovori zaključeni su 6. lipnja ove godine privremenim sporazumom koji je na plenarnoj sjednici u srijedu potvrdio Europski parlament.
Direktiva o minimalnoj plaći ne ide za time da se utvrdi jedinstvena minimalna plaća na razini EU-a niti da se mijenjaju nacionalni sustavi njezina određivanja, već joj je glavni cilj osigurati to da minimalne plaće budu utvrđene na ‘primjerenoj razini te da se njima štite svi radnici’.
Zemlje Europske unije dosad su imale različite pristupe u reguliranju najniže zagarantirane plaće. Minimalna plaća zakonom je propisana u 21 državi Europske unije, a u šest članica utvrđena je kolektivnim ugovorima. Njezina visina znatno se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o razvijenosti, životnom standardu i socijalnoj osjetljivosti. Prema posljednjim podacima Eurostata, bruto minimalac se kreće od 332 eura u Bugarskoj do 2257 eura u Luksemburgu, a Hrvatska se sa 624 eura nalazi pri dnu europske ljestvice.
Direktiva sadrži kriterije koje bi države članice trebale uzeti u obzir prilikom utvrđivanja zakonskih minimalnih plaća. Kriteriji uključuju kupovnu moć, opću razinu plaća i njihovu raspodjelu, stopu rasta plaća i trendove produktivnosti.
U direktivu su ugrađeni zahtjevi sindikata o indikativnim referentnim vrijednostima kao smjernicama za zakonom propisane minimalne plaće. Prema tim smjernicama, minimalna plaća ne bi smjela biti niža od 60 posto medijalne, odnosno 50 posto prosječne plaće u pojedinoj zemlji.
Iako nisu pravno obvezujući, navedeni pragovi predstavljaju snažno normativno mjerilo za određivanje minimalnih plaća na nacionalnoj razini.
U praksi su neke zemlje već prihvatile kriterije iz direktive. Njemačka je, primjerice, donijela odluku da do listopada ove godine poveća zakonski propisanu minimalnu satnicu na 12 eura – što je oko 60 posto prosječne bruto plaće. Irska vlada nedavno je objavila da će se postojeća zakonom propisana minimalna plaća postupno ukinuti do 2026. i zamijeniti novom životnom plaćom koja će biti postavljena na 60 posto medijalne plaće.
Prema navedenim kriterijima, hrvatski minimalac trebao bi iznositi najmanje 5246 kuna (696,3 eura) bruto s obzirom na to da je u lipnju prosječna bruto plaća iznosila 10.492 kune (1392,5 eura), a medijalna bruto plaća 8562 kune (1136,4 eura).
Budući da niti jedna od država članica sa zakonom propisanom minimalnom plaćom trenutno ne ispunjava dvostruki prag prikladnosti, povećanje minimalnih plaća na ovu razinu imalo bi dalekosežne implikacije.
Prema Europskoj komisiji, od toga bi koristi imalo oko 25 milijuna radnika. Takvo strukturno povećanje posebno je važno u vrijeme visoke inflacije. Također, budući da su žene tradicionalno više zastupljene među primateljima minimalne plaće, kada bi one bile u skladu s dvostrukim pragom prikladnosti, pomogle bi smanjiti jaz u plaćama između spolova.
Drugi važan mehanizam koji bi trebao utjecati na primjerenost minimalnih plaća je kolektivno pregovaranje sindikata i poslodavaca. Europska komisija zalaže se za uspostavu funkcionalnog kolektivnog pregovaranja za određivanje plaća i efikasne mehanizme praćenja.
Podaci Eurostata najbolje svjedoče o tome koliko je minimalna razina plaća usko povezana s time jesu li radnici pokriveni kolektivnim ugovorom. U zemljama s najnižom prosječnom i minimalnom plaćom (Bugarska, Latvija Rumunjska) manje od 30 posto radnika prima plaću određenu kolektivnim pregovaranjem. S druge strane, u zemljama s najvišim plaćama (Danska, Švedska, Finska) one su za više od 80 posto radnika pokrivene kolektivnim pregovaranjem.
Stoga direktiva obvezuje države članice s nedovoljnom pokrivenosti kolektivnim ugovorima da poduzmu mjere za njezino povećanje. To uključuje nacionalne akcijske planove koji sadrže jasan vremenski raspored i konkretne mjere za postupno povećanje stupnja pokrivenosti. Ti se planovi trebaju izraditi u suradnji sa socijalnim partnerima, redovito pregledavati i ažurirati najmanje svakih pet godina.
Europski sindikati zadovoljni su direktivom, ali upozoravaju da je sada više nego ikad na akterima nacionalne politike da poduzmu potrebne političke inicijative za značajno povećanje minimalnih plaća i jačanje pokrivenosti kolektivnim ugovorima.
Photo by Yury Kim , Markus Spiske