Vlada rašireno mišljenje da je ruski naziv za invaziju na Ukrajinu – specijalna vojna operacija – samo neuspjeli propagandni pokušaj Rusije da izbjegne pojam rata za ono što čini, kao i odraz cinizma.
No kako rat odmiče, postaje razvidno da Rusija vodi veliki hibridni rat, a da je vojno djelovanje u Ukrajini samo dio toga totalnog rata koji je u svojoj biti prvi svjetski hibridni rat punog opsega.
Vojnu invaziju na Ukrajinu stoga je ruski vojni i politički vrh i nazvao specijalnom vojnom operacijom, jer je ona samo segment, i to ne najvažniji, velikog ruskog totalnog hibridnog rata na globalnoj razini. Vojna operacija u tom je širem ratnom okviru invazijom ruskih trupa na Ukrajinu poslužila kao inicijalni instrument pokretanja ruskog globalnog višeslojnog i multifunkcionalnog hibridnog rata u čijem sklopu i dalje služi kao instrument njegova provođenja.
Iako je u osnovi svaki rat hibridni, rat koji je Rusija pokrenula invazijom na Ukrajinu razlikuje se od svega dosad viđenog po tome što je propagandno, obavještajno i ekonomsko djelovanje dosad u ratovima bilo u funkciji oružanog sukoba. Sada je u svjetskom ratu koji je Rusija pokrenula vojnim upadom u Ukrajinu odnos potpuno izokrenut. Oružani rat, koji je rusko vodstvo nazvalo specijalnom vojnom operacijom, u funkciji je velikog ruskog svjetskog rata. Riječ je, vrijeme će pokazati, o 1. svjetskom hibridnom ratu.
Ekonomski udari
Cilj tog pravog i najopasnijeg rata, kojeg je oružano ratovanje u Ukrajini samo jedan segment, rušenje je cijelog postojećeg sustava međunarodnih odnosa koji je prema ocjeni Moskve unipolaran i ide na ruku i pogoduje isključivo SAD-u, njegovim najbližim saveznicima i Zapadu u cjelini, osiguravajući njegovu svjetsku dominaciju. Pokretanjem globalnog višeslojnog hibridnog rata ruska politika pokušava postići slabljenje političkih, ekonomskih i vojnih potencijala Zapada kako bi se na međunarodnoj sceni stvorilo mjesta za novu, snažniju poziciju Rusije. Pritom Rusija kao štit cijelog tog totalnog rata negdje u pozadini koristi svoju nuklearnu silu na koju se oslanja cijela njezina strategija. Moskva je itekako svjesna da se urušavanje pozicija Zapada i slabljenje njegove moći ne može postići vojnom silom i stoga je pribjegla hibridnom ratu na strateškoj razini, pri čemu je ratovanje prema Zapadu primarno usmjerno na izvršenje ekonomskih i socijalnih udara.
Posljedice ruskog rata u Ukrajini kao ključne poluge ruskog globalnog hibridnog rata trebale bi, prema ruskim planovima, pogoditi gospodarstva i socijalne sustave država Zapada i prisiliti njihovu politiku na prilagođavanje ne samo ruskim ratnim ciljevima u Ukrajini nego i cjelini ruskih globalnih ambicija.
Tako se stvarni ruski rat ne iscrpljuje samo na oružanom ratu koji se vodi u Ukrajini. Ruska strategija i glavni ruski ratni plan usmjeren je na mnogo veće i ambicioznije ciljeve. On je monstruoznih razmjera jer cilja na promjenu ukupnosti svjetskih međunarodnih odnosa. Rat za takve globalne ciljeve, bio on javno objavljen ili ne, vođen na ovaj ili onaj način, već teleološki postaje globalni svjetski rat. Da Rusija može, vodila bi oružani rat na svjetskoj razini, ali kako to ne može, niti za njega ima snage, rat je kreirala kao hibridni. No ako se ruska vojna sila ne zaustavi u Ukrajini i ako ne dođe do radikalne promjene odnosa snaga i ciljeva ruskog vodstva, taj bi 1. svjetski hibridni rat po svim svojim osobinama vrlo lako mogao prerasti u 3. svjetski rat.
Manevarski prostor
Da je tomu tako i da Rusija zapravo vodi 1. svjetski hibridni rat na strateškoj razini koji je u ovom trenutku praktički zamjena za 3. svjetski rat koji se ipak pokušava izbjeći, razvidno je iz činjenice da je Moskvi jednako važno, ako ne i važnije, od onoga što se događa na ratištu u Ukrajini – ono što se kao posljedica ruskog rata i agresije događa u Europi i svijetu.
Utjecaj rata i ruske politike koja je krenula u globalni obračun sa Zapadom već se osjeća na svim regionalnim frontama sučeljavanja, uključujući i stara krizna žarišta na regionalnim razinama. Tako je, primjerice, tijekom posljednje krize oko Kosova, krajem srpnja Rusija otvoreno i javno Srbiji nudila pomoć i slala namjerno slabo prikrivene poruke da joj je spremna isporučiti oružja koliko god joj treba. Pritom Moskvu boli briga za Srbiju, kao što je nije bilo briga ni proteklih desetljeća. Čak je i nezavisnost Kosova tumačila i koristila kao presedan koji bi trebao dati međunarodni pravni legitimitet njezinoj aneksiji Krima i aneksiji onih dijelova teritorija Ukrajine koje tek namjerava počiniti. Balkan i Srbija se jednostavno uklapaju, kao i sva ostala krizna žarišta, u okvir i potrebe ruskog već pokrenutog svjetskog rata. Istovremeno s podrškom iz Bjelorusije od Lukašenka poslano je upozorenje Beogradu kako “ne može više sjediti na tri stolice” i kako mora aktivno pristupiti podršci ruskoj strani u sukobu. Namjerno je to upozorenje odaslano iz Minska, a ne iz Moskve, kako bi se ostavilo dovoljno manevarskog prostora za diplomatsku aktivnost Moskve prema Srbiji.
Može se predvidjeti da će i u nastavku rata za rusku politiku, uz stanje na ratištu, uspjehe ili neuspjehe ruske vojske, jednako važna ostati šteta koja zbog rata nastaje na zapadu, a posebice u Europskoj uniji.
Dakako, u tom hibridnom ratu na strateškoj, globalnoj razini Rusi imaju velikih gubitaka, kao i na vojnoj razini ratovanja u Ukrajini.
Razmahivanje nemira
Zapadne sankcije i potpuna ekonomska i informativna blokada izazvali su veliku štetu na ruskoj strani, ali je očito da nisu devastirali rusku ekonomiju i gospodarstvo. Stoga su i ti gubici u planu strateškog hibridnog djelovanja koji Rusija provodi u djelo očito ukalkulirani gubitak.
Prve učinke ruskog totalnog globalnog rata usmjerenog na države Zapada, posebice na Europu i Europsku uniju, koja ne samo zbog ovisnosti o ruskom plinu predstavlja najslabiju kariku rasporeda Zapada, već osjećaju građani u Europi. Ekonomska kriza postupno dobiva na zamahu u državama članicama Europske unije koje su primarni ruski cilj. SAD i ostatak zapadnog svijeta mnogo su otporniji na ruske ekonomske udare od Europe. Rast cijene energenata i hrane, nedostatak i porast cijena industrijskih proizvoda, što zbog kidanja dobavnih lanaca i rasta ulaznih troškova proizvodnje, što zbog tihog i neobjavljenog prelaska industrije na ratnu proizvodnju, širom otvara vrata inflaciji koja neprestano raste. Evidentne su već i prve naznake stanja recesije.
Kremlj priželjkuje razmahivanje nemira u Europi i izlazak građana na ulice koji bi zbog ekonomskog udara i moguće stagflacije tražili smjene svojih vlada koje bi pod takvim pritiskom bile oslabljene i podložne popuštanju Rusiji na svim razinama. Nitko, naime, nije lud da ne shvaća da se ogromne svote novca kroz direktne transfere slijevaju prema Ukrajini, i to sigurno ne iz vojnih proračuna, nego na štetu domaćih socijalnih plasmana. Svijest o tome širi se među europskim građanima.
U europskim prijestolnicama istovremeno se polako gase svjetla i cijela Europa tone u ratnu paradigmu. Zgrade njemačkih državnih institucija više se ne osvjetljavaju, diljem zemlje otvaraju se grijana utočišta za građane u okviru priprema za predstojeću zimu, obustavljaju se isporuke tople vode javnim ustanovama i građane se poziva na štednju. Stvarnost Europe, nažalost, svakim danom sve više podsjeća na sumorne slike 2. svjetskog rata.
Stupidne preporuke
Proizvodnja u eurozoni tone sve dublje, što povećava rizik od recesije. Industrijska aktivnost u eurozoni u srpnju je smanjena, a tvornice su zbog slabe potražnje bile prisiljene gomilati neprodanu robu na zalihama, čime se opasnost od nastavka inflacijskih skokova višestruko povećava.
A to je, prema Bloombergu, tek početak krize, koja ubrzano zahvaća Europu.
Nažalost, reakcije vodstva Europske unije i većine država članica dosad su bile upravo onakve kakve je Kremlj u svom totalno hibridnom ratu i priželjkivao. Stupidne preporuke o štednji ograničavanjem tuširanja i grijanja ili najnovija umotvorina španjolskog premijera o odustajanju od nošenja kravata poljuljale su povjerenje građana, koji se pitaju tko ih to vodi u olujnim vremenima, izazvale sumnju u sposobnost i ozbiljnost vodstva i strah za budućnost. Upravo to je Rusija i željela postići – nepovjerenje građana u europskim državama prema svome vodstvu, rušenje životnog standarda građana te posljedične socijalne napetosti i nemire.
Poruke vodstva Europske unije i država članica prema građanima na razini su lošeg vica i ukazuju ili na širenje panike u redovima političke i ekonomske elite europskih država ili na odsutnost bilo kakve veze sa stvarnošću ili pak, što je najvjerojatnije, na ozbiljnu i prikrivenu namjeru da svu cijenu ekonomskog pada prouzročenu isplaniranim ruskim udarima u okviru hibridnog rata jednostavno prebace na građane. Na taj način svi potencijali država ostali bi netaknuti i uz pomoć njih bi se mogla izvršiti remilitarizacija i prevođenje cijelog gospodarstva u ratni modus. Zasad, umjesto ohrabrenja i konkretnih mjera, vodstvo europskih država, u pokušaju prikrivanja svojih stvarnih namjera kako ne bi nastupila panika među građanima, zapravo paniku izaziva. Svima je jasno da se nešto događa, da je oružani rat ili rat u nekom drugom obliku pred vratima i da je čak moguće da se cijela Europska unija i Zapad nalaze već sada u ratnom stanju.
Potpuni kolaps
No nesnalaženje vodstva u odnosu prema građanima izvire iz neshvaćanja činjenica da Rusija ne vodi samo oružani rat u Ukrajini nego i globalni hibridni rat protiv Zapada.
Kako je u biti riječ o ratu Rusije protiv političkog, ekonomskog i socijalnog sustava država Europe i Zapada u cjelini, jedini ispravan i učinkovit odgovor je upravo jačanje tih sustava kako bi izdržali ruski hibridni udar preko rasta povjerenja građana i održanja njihova standarda. Zapad za to ima dovoljno ekonomskih i financijskih potencijala.
Objektivno gledano, Rusija ima vrlo malo šanse dobiti globalni hibridni rat koji je pokrenula. Već sada Zapad ima sve više uspjeha u suprotstavljanju ruskom hibridnom ratu, posebice na ekonomskom planu.
Za Rusiju je njezin cilj lomljenja moći Europske unije, a potom i cijele transatlantske zajednice pod vodstvom SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva ipak prevelik zalogaj i teško dostižan cilj. Zapad je toliko ekonomski moćan da ima potencijala intervenirati u strukturu svojih ekonomija i društava i održavati stabilnost. Jednako tako Zapad može osigurati solidarno pokrivanje problema pojedinih država i održavati jedinstvo. Uostalom, izvan strukture transatlantske zajednice, Europske unije i savezništva sa SAD-om, za europske države članice ne postoji bilo koja druga realna opcija. SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo taj blok u kojem je, uz Europu, i Japan i ostatak Anglosfere bez većih problema mogu održavati na okupu. Rusija je s druge strane u mnogo većem riziku da njezin pokrenuti 1. svjetski hibridni rat na koji Zapad u sve većoj mjeri uzvraća, završi vojnim, diplomatskim i ekonomskim kolapsom.
Rusi su bili pripremljeni na sankcije
Rusija je potpuno spremna ušla u hibridni rat koji je pokrenula i za njega prilagodila svoju ekonomiju. Rusi su bili dobro pripremljeni na zapadne sankcije i na sve što uključuje globalni hibridni sukob. Izražena otpornost na sankcije nije slučajna, Rusi se nisu spremali samo za vojno, oružano ratovanje u Ukrajini, nego za širi svjetski hibridni rat. Očito je da su točno znali koje će se sankcije primijeniti protiv njih i kojim redoslijedom. Dobra priprema nevojne komponente Rusiji zasad omogućuje nastavak hibridnoga rata i ostvarenje predviđenih ciljeva, pa čak i u slučaju kada na ukrajinskom ratištu nema napredovanja ruskih trupa. Za Moskvu je bitno da Rusija ne izgubi vojno, da ne pretrpi poraz i da njezine snage na terenu u Ukrajini ne budu poražene u cijelosti i protjerane iz Ukrajine. Sve drugo im odgovara jer im je bitno da rat u Ukrajini traje s obzirom na to da je vojno djelovanje na ratištu u funkciji ambicioznog globalnog hibridnog rata protiv Zapada.
SAD je pokazao da je najmoćnije oružje militarizirani dolar
U velikoj analizi think–tanka Carnegie Endowment for International Peace od 11. travnja pod naslovom “Putin’s War Against Ukraine and the Balance of Power in Europe”, Shannon K. O’Neil, analitičarka Council on Foreign Relations (CFR) objašnjava odgovor Zapada na ruski hibridni rat. O’Neil navodi: “Ruski osvajački razarajući rat u Ukrajini kao da je izronio iz brutalne prošlosti Europe 20. stoljeća, no SAD i saveznici reagirali su odgovorom 21. stoljeća na način da su uveli ekonomske i financijske sankcije bez presedana, istovremeno pružajući adekvatan opseg vojne pomoći Ukrajini. To nije bio samo kalibrirani odgovor kako bi se izbjegla eskalacija s nuklearnom silom nego istovremeno i hrabar eksperiment o načinu na koji će se tijekom ovoga stoljeća voditi ratovi i definirati status velike sile”.
Takvim promišljanjima pridružuje se većina geopolitičkih eksperata, među kojima je i glasoviti George Friedman, osnivač prve privatne obavještajne korporacije, a sada voditelj think-tanka Geopolitical Futures. U svome članku od 15. ožujka Friedman navodi: “Najvažnija strateška lekcija dosad nema veze s Rusijom ili Ukrajinom. SAD je pokazao da je možda najmoćnije oružje na svijetu militarizirani dolar. Svjetska trgovina zahtijeva američke dolare. Euro je na drugom mjestu i nitko ne bi potpisao petogodišnji građevinski projekt denominiran u juanima. Da bi se moglo pristupiti dolarima, mora se imati otvoren prilaz prema FED-u, američkim federalnim rezervama ili pak nekoj drugoj instituciji koja pliva u dolarima, a takve su institucije opsjednute time da ne krše američke propise”. Dakle, ako američka država onemogući nekoj drugoj državi ili međunarodnoj organizaciji pristup dolaru, ne postoji elegantni i legalni način pribavljanja valute koja je prema Friedmanu i većini drugih analitičara i dalje vodeća valuta svijeta. U članku dalje nastavlja: “Priča o tome kako ovo s dolarom funkcionira složena je poput pomorsko-zračne bitke, a pritom može biti smrtonosnija. Bez dolara nitko ne može biti lokalni moćnik. SAD kao daleko najveća ekonomija na svijetu i najveći uvoznik može izazvati pustoš. Kao što je Iran otkrio – nedostatak pristupa dolarima u kombinaciji s blokiranjem izvoza može osakatiti gospodarstvo jedne nacije”.
Photo by Алесь Усцінаў