‘Istina je da je danas veći broj dijagnosticiranih osoba, ali smatram da je to zbog toga što se o ADHD-u više govori i svjesnost o tome je veća pa čim nastavnik ili roditelj primijeti znakove, dijete dolazi na dijagnostiku. Nekad to nije bilo tako, o ADHD-u se nije govorilo i djecu se najčešće proglašavalo neposlušnom, lijenom ili neodgojenom. Ne postoji nažalost baza podataka o broju osoba s ADHD-om u Hrvatskoj’, kaže psihoterapeutkinja Vesna Hercigonja Novković, ujedno jedna od autorica knjige ‘ADHD: Od predrasuda do činjenica’ u izdanju Egmontove biblioteke Puls.
Nedavno je Buga Marija Šimić, pjevačica i glumica te kći našeg poznatog glumačkog para Vitomire Lončar i Ivice Šimića, izašla u javnost i otvoreno progovorila o svojoj dijagnozi. Iako je do nje došla tek u odrasloj dobi, sama je priznala da je nakon toga osjetila poprilično olakšanje jer je konačno imala ime za ono što ju je mučilo dulji niz godina.
Sve više odraslih na dijagnostici
‘U posljednje vrijeme u velikom je porastu broj odraslih osoba koje dolaze na dijagnostiku. Kao djeca nisu bili prepoznati bilo zbog toga što nemaju ADHD, bilo zbog toga što njihova okolina nije prepoznala da imaju ADHD. Sad kad su im kao odraslima dostupne informacije, pronalaze se u opisu ADHD-a i dolaze na dijagnostiku. Ako se postavi dijagnoza, njima vidljivo lakne jer, kako sami kažu, postoji razlog za njihov neuspjeh, za to što se muče cijeli život’, objašnjava nam Vesna Hercigonja Novković.
Nemir, višak energije, sklonost sanjarenju, poteškoće s dovršavanjem zadataka, nestrpljivost i sklonost vrpoljenju – popis mogućih simptoma ADHD-a je podugačak, baš kao i broj onih koji se svakodnevno nose s tom dijagnozom. No što se zapravo krije iza ADHD-a?
‘ADHD je neurorazvojni poremećaj, što znači da se javlja u periodu razvoja mozga, najčešće tijekom ranijeg djetinjstva. ADHD je trajno stanje, no s vremenom se neki od simptoma mogu ublažiti ili smanjiti pa osoba, iako ima ADHD, ne mora nužno manifestirati značajne poteškoće u funkcioniranju’, objašnjava nam Hercigonja Novković.
Iako ADHD posljednjih godina sve više dolazi u fokus te se čini jednim od najistraživanijih područja u posljednjih 15 godina, i dalje se s radi o marginaliziranoj dijagnozi, a nerijetki ga čak smatraju izmišljotinom. S druge strane povećan broj dijagnoza stvara sliku kao da gotovo svi u posljednje vrijeme imaju ADHD.
‘Dvije najčešće predrasude s kojima sam se susrela ta je da ADHD ne postoji, da je izmišljotina i izlika za lijenost ili neodgojenost. Druga predrasuda je da svi imaju ADHD. Svi ljudi u nekom trenutku u životu svakako imaju neke od simptoma ADHD-a, poput slabe koncentracije, nemira ili impulzivne reakcije. No ADHD se definira ako su te tegobe stalno prisutne, u manje-više svim sredinama funkcioniranja’, ističe Hercigonja Novković.
Poremećaj nedostatka pažnje/hiperaktivnosti (ADHD) je kronično stanje koje pogađa milijune djece i često se nastavlja u odrasloj dobi. Naša sugovornica ističe da su u djetinjstvu simptomi nemira (hiperaktivnosti) jače izraženi pa je dijete stalno u pokretu, ustaje sa stolca, meškolji se, trči, skače i dodiruje sve. No taj simptom jenjava sam od sebe odrastanjem pa u odrasloj dobi nekad hiperaktivna osoba pokazuje znakove poput vrćenja kose, grickanja olovke i lupkanja nogom. Dakle motorički nemir svede se na prihvatljiviji oblik ponašanja. Ono što ostaje u odrasloj dobi su deficit pažnje, impulzivnost i poteškoće s izvršnim funkcijama.
‘U djetinjstvu su roditelji ti koji se brinu o obavezama svog djeteta pa se te poteškoće ponekad i ne vide toliko, međutim kad osoba krene na fakultet i postaje sama odgovorna za svoj posao, studij, obaveze, a ima poteškoća s izvršnim funkcijama, tu se itekako vide veliki problemi i često je to trenutak u kojem prepoznaju da trebaju pomoć’, kaže psihologinja.
Razlika između muškaraca i žena
Što se tiče razlike između žena i muškaraca, ističe da je kod oba spola prisutan deficit pažnje, no kod žena je dosta vidljiv kod kuće. ‘Žena je najčešće ta koja vodi kućanstvo i obitelj pa je raspršena, neorganizirana, često ‘na rubu živčanog sloma’ te pretjerano troši, a kod muškarca su te poteškoće vidljivije na poslu jer ne stiže obaviti svoje obaveze, zna ući u sukob s nadređenima, nije organiziran ili timski igrač, može imati problema s odgovornosti, s impulzivnim ponašanjem poput pretjeranog pijenja ili prebrze i neoprezne vožnje…’
Znakovi ADHD-a su brojni, a dijagnostika nije jednostavna ni jednostrana. Djeca s ADHD-om također se mogu suočavati s niskim samopoštovanjem, problematičnim odnosima i lošim uspjehom u školi. Simptomi se ponekad smanjuju protekom godina, a rana dijagnoza može puno značiti za kvalitetu života.
‘Najvidljiviji znakovi ADHD-a su nemir, nepažnja, odnosno deficit usmjeravane i održavane pažnje te pojačana impulzivnost. To su oni znakovi koji se vide i koji ometaju okolinu. Postoje i simptomi koji nisu toliko vidljivi te tijekom života stvaraju značajnije poteškoće u funkcioniranju, a to su slabije razvijene izvršne funkcije poput planiranja, regulacije ponašanja i emocija, usmjerenosti cilju, preusmjeravanja pažnje, radnog pamćenja i donošenja odluka’, opisuje Hercigonja Novković.
Photo by Tucă Bianca
Kako se zapravo dijagnosticira ADHD? Postoji li instrument za dijagnostiku? ‘ADHD se treba dijagnosticirati timski. U tim su uključeni psihijatar, logoped, psiholog, defektolog i ponekad neurolog. Ne postoji jedan instrument za dijagnostiku ADHD-a, ali postoje neki testovi i ocjenske skale koji se najčešće koriste. Velik dio dijagnostike svodi se na promatranje osobe i na opise koji se dobiju od obitelji ili nastavnika kad se radi o školskoj djeci’, kaže Hercigonja Novković i dodaje da ona koristi T.O.V.A. test, no dijagnoza se može postaviti i bez njega.
Iako put do dijagnoze ponekad nije lak ni brz, ona ne označava kraj. Nakon postavljene dijagnoze osobi se preporuči optimalan tretman. ‘Kod djece on nužno uključuje na prvom mjestu psihoedukaciju roditelja, nastavnika i odgajatelja jer oni će biti ti koji će djetetu stvoriti uvjete za učenje i napredak. Zatim postoje tretmani usmjereni na osobu s ADHD-om, poput grupa podrške, individualnog savjetovanja, individualne ili grupne modifikacije ponašanja, vježbanja pažnje na uređaju Play Attention i na kraju medikamentozne terapije’, kaže nam psihoterapeutkinja i ravnateljica Poliklinike Kocijan Hercigonja u Zagrebu.
