Vrbovanje hrvatskih novinara od strane ruskih tajnih agenata

Tekst o svojim iskustvima s ruskim agentima napisao je novinar Danko Radaljac, a objavljen je na kastela.org. Prenosimo ga u cijelosti:

“Politička i vojna propaganda i medijsko djelovanje postoje otkad postoje politika, ratovi i mediji. U svjetlu današnjih zbivanja na istoku Europe i agresije Rusije na Ukrajinu, ruska propaganda svakako je najinteresantnija jer je i najintenzivnija. Stoga sam odlučio napisati kako to iz prvog lica izgleda kad Rusi pokušavaju srediti da budeš blagonaklon prema njima.

Kontekst vremena bio je svakako zanimljiv i turbulentan. Nije prošla niti godina dana otkako je Ivo Sanader na onoj najpoznatijoj tiskovnoj konferenciji podnio ostavku iz vedra neba, Jadranka Kosor vodila je državu i nabila krizni porez od tri i šest posto, Tomislav Karamarko pomalo je zauzimao poziciju za preuzimanje HDZ-a, Hrvatska je već bila u NATO-u, a vodili su se posljednji pregovori da se okonča i pristupni postupak za EU. I Hrvatska se još uvijek pravila da razmišlja o nabavci borbenih aviona, nešto što je u prvom planu trebalo biti gotovo do 2008. godine, a onda su indolentnost i ekonomska kriza to bacile u drugi plan. Jasno, zbog domoljubnog učinka, o kojem je HDZ još i više ovisio tih godina, ipak su se svako malo puštali medijski baloni – kao, razmišlja se što kupiti, samo u sljedećem vladinom mandatu. Kao novinar pratio sam tu tematiku i povremeno pisao o tim nesretnim borbenim avionima.

Sjedio sam jednog dana u redakciji kad mi je zazvonio mobitel, fiksni broj iz Zagreba, koji nisam imao memoriran. Na neobičnom hrvatskom javi mi se lik koji bi se, eto, našao sa mnom zbog nekih informacija koje ima. U razgovoru mi se učinilo da zove s govornice, naknadnom provjerom internetskog imenika to sam i potvrdio. Moram priznati da sam tada pao pod utjecaj stereotipa, malo čak i rasizma, zbog lošeg hrvatskog pomislio sam da se radi o nekom albanskih korijena ili državljanstva, a relativno je još friška u sjećanju bila 2008. godina i ubojstva Ive Pukanića i Ivane Hodak, premlaćivanja Josipa Galinca i Dušana Miljuša. Dakle, nije mi bilo svejedno, a dodatnu brigu zadalo mi je mjesto na kojem se čovjek, koji se nije na telefonu predstavio, želio naći sa mnom. Park kod studentskog doma na Šari, dr. Ante Starčević kako se službeno zove. Nije uobičajeno mjesto za susret s novinarima.

Zbog svega toga tadašnjem neposrednom nadređenom, šefu dopisništva Novog lista u Zagrebu, Jasminu Klariću, sve sam ispričao i zaključili smo da ćemo biti u vezi, da me svako 15-ak minuta naziva na mobitel. Pomalo paranoično, ali pitajte Dušana Miljuša je li paranoja nekad i dobra, pogotovo tih godina. No, kod Šare sam shvatio koliko sam bio u krivu.

 

Hrvatski je bio loš jer ga je govorio Rus, pomoćnik vojnog atašea u Zagrebu, umirovljeni bojnik ruskog zrakoplovstva. Koji je bio tek godinu dana stariji od mene, ali, eto, umirovio se, sišao sa Suhoja-27 kojim je upravljao i otišao u diplomaciju. Dobro, meni je od starta bilo jasno da bojnik ruskog zrakoplovstva ne obavlja samo protokole za veleposlanstvo već je i obavještajac. Mislim da je i on shvaćao da se to zna jer zapravo nije to posebno skrivao.

Taj prvi polukonspirativni sastanak prošao je u veselim tonovima titranja mog ega jer je izražavao zadovoljstvo mojim realnim stavovima budući da nisam apriori isključivao Mig 29 iz kombinacija za domaći lovac. Zahvaljivao sam na tim riječima pojašnjavajući kako mi nema smisla ne imati i 29-ku u vidu s obzirom na to da su je u tom trenutku u sastavu imale i druge članice NATO-a. Rastali smo se u ugodnim tonovima s dogovorom da se vidimo i sljedeći tjedan, kad će mi iznijeti i neke zanimljive podatke.

Kako imam urođenu skepsu prema obavještajcima, odnosno špijama, sa svime što se događa na ovim razgovorima upoznavao sam šefa Klarića i njegove zamjenice Irenu Frlan i Gabrijelu Galić.  Što se na kraju pokazalo pametnim, zato sad i mogu pisati jer nije da sam samo ja znao što se događa. A na drugom razgovoru odigrao se jedan oblik vrbovanja. Naime, kazao mi je kako će mi on tu i tamo dati informacije iz ruskog kuta, a, ako hoću, mogu i pisati političke i vojne analize Hrvatske „za jedan lokalni list u srednjoj Rusiji” budući da mu tamo, eto, radi prijatelj kao šef. Pa će mi davati pet tisuća kuna mjesečno. Za jedan tekst. Usporedbe radi, za svakodnevni rad u Novom listu u to sam doba imao plaću oko 6500 kuna. Usput mi je, kao, dao i neke dodatne podatke o incidentu između Hrvatske i Rusije iz 2007. godine kad smo mi prodali stare helikoptere Mi-24 Gruziji, a onda povukli prodaju nakon što je Rusija zaprijetila. Podsjetnik: godinu dana iza te neuspjele prodaje Gruzija i Rusija bile su u ratu.

Bilo mi je jasno da se ovdje ne radi o novinarskom, nego obavještajnom angažmanu. O svemu sam ponovno izvijestio svoje nadređene, a odlučio sam i odbiti ponudu, ali ufino da ipak ne zaključim priču naglo s čovjekom. Podsjećam, to je bilo vrijeme prije nego što se počeo upotrebljavati polonij u čajevima i prije nego što se uopće znalo za novičok. Danas bih vjerojatno odjurio glavom bez obzira, za svaki slučaj.

Još smo se tri puta našli u sljedećih pet-šest mjeseci, on svaki put nudeći da napravim nešto, govoreći da može možda i nešto bolju novčanu naknadu srediti, ja uredno i pristojno odbijajući uz bezočnu laž da razmišljam o prelasku u jednu drugu redakciju, pa da, dok to ne sredim, ne bih ništa sa strane. Na kraju smo se prestali sastajati jer je njemu isticao mandat u Hrvatskoj, na kraju sam ipak nešto primio od Rusa, pred odlazak mi je za katolički Božić poklonio rusku votku. Doduše, on je odmah zauzvrat dobio domaću dalmatinsku višnjevaču tako da nisam ostao dužan Rusima ni na koji način. Izrazio je žaljenje na neuspješnom angažiranju, a samo me zamolio da se nađem na kavi s njegovom zamjenom kad dođe. To sam na kraju i napravio, novi pomoćnik atašea nije bio zrakoplovac, nego umirvoljeni tenkist, ali smo se dogovorili da se ipak više ne moramo nalaziti jer, eto, ja imam previše posla, a i njemu treba dosta da se snađe po Zagrebu.

Na ovu epizodu u profesionalnoj karijeri gledao sam kao na zabavnu crticu – „Rusi me pokušali vrbovati” – bar do ovog rata u Ukrajini. Sad mi je malo drugačije, kad pogledam neke medije, ne mogu ne sumnjati da su s još nekim medijskim zaposlenicima isto radili, ali da su oni pristali na angažman i uzeli pare. Mene rad s obavještajcima nije zanimao, previše sam se osjećao novinarom, a to mi je dvoje nespojivo – tako da sam, kako rekoh, o svemu obavještavao nadređene urednike, a 2012. godine nakon pročišćavanja u SOA-i i djelatnicima sam te institucije ispričao što je sve bilo. Za svaki slučaj. Jasno mi je da svaka država pokušava vrbovati novinare za ovakve poslove, jasno mi je i da je Rusija često u obavještajnom poslu najagilnija u ovom dijelu Europe, ali, eto, ovaj put nije prošlo angažiranje za „pisanje za list u srednjoj Rusiji”.”

Izvor : kastela.org

Leave a Reply

This website uses cookies. By continuing to use this site, you accept our use of cookies.