Da bismo preživjeli, hrana, seks i briga o drugima moraju biti “užitak za mozak”, kako bi se takve radnje prirodno ponavljale. U neuroznanosti se to obično naziva “prirodna nagrada”. Što se onda događa mozgu kada ostane bez imalo slatke prirodne nagrade?
Kada uživamo, luči se dopamin. Tako je naš mozak konkretno povezan s pokretom ruke k još jednom komadu torte.
Smatra se da nam je sklonost slatkom okusu urođena. Kada bi naši davni preci naišli na neke bobice, slatko bi značilo – dobro, a gorko – otrovno. Voće je najbolji slatkiš, no današnja prehrana temelji se na rafiniranom šećeru.
Gotovo je nemoguće kupiti prehrambeni proizvod u kojem nema barem malo šećera. To se odnosi i na slanu hranu poput kečapa, raznih namaza ili ajvara. To je veoma opasno jer sav taj šećer polako stvara ovisnost. Kao i kod drugih droga, s vremenom nam treba “jača doza”.
U studiji objavljenoj još 2002. na Sveučilištu Princeton, laboratorijski štakori prvo su “navučeni” na šećer, a potom im je on naglo ukinut. Štakori su postali nervozni, tresli su se i nisu se htjeli kretati po kavezu. I kod ljudi se javljaju bezvoljnost, neaktivnost i impulzivnost.
Prema tome, skidanje sa šećera veoma je slično odvikavanju od droge, no reakcije ipak nisu toliko ekstremne.
Obično je dovoljno oko 40 dana da potpuno zaboravite šećer, dok nekima to nikako ne polazi za rukom. Važno je znati da odvikavanje od šećera zahtijeva veliku promjenu u prehrani, prije svega izbjegavanje prerađenih kupovnih proizvoda, kako slatkih, tako i slanih.
Važne su i promjene životnih navika. Ipak, s vremenom će se tijelo i mozak naviknuti i vratiti u stanje kada su i slatke bobice bile dovoljna “prirodna nagrada”.
