Elegantnom karoserijom, mehanikom izvedenom iz uspješnog modela Audi 60, s benzincem OHV, 1.8 snage 80, 90 i 100 KS, prednjim pogonom i, tada, bogatom opremom, postao je statusni simbol te ušao u ring s uglednim dvojcem Mercedes-Benz 200 i BMW 2000…
Audi se 26. studenoga 1968. vratio na veliku scenu, predstavivši model 100. serije C1. Bio je to tada luksuzni automobil ‘par exellence’, koja je stao uz bok uglednicima Mercedes-Benz 200 i BMW 2000.
Elegantna i statusna limuzina visoke srednje klase, dugačka 463,5, široka 173 i visoka 142 cm, oduševila je odmah nakon prezentacije. Najpopularniji je bio najsnažniji i najbolje opremljeni model 100 LS, koji se u Njemačkoj reklamirao kao ‘Direktorski automobil’.
I kreiranju tog modela pomogao je slavni NSU Ro 80 (NSU je bio dio koncerna), koji je propao zbog Wankel motora. Iz obujma od 1761 ccm razvijao je 100 KS, što je omogućavalo ubrzanje do stotke u 11,9 sekundi i najveću brzinu od 172 km/h. Kakve su to tada performanse bile, pokazuje činjenica da je Volkswagen Buba postizala 120 km/h, a do stotke ubrzavala u 30 s.
Prednji pogon, zbog osjetno bolje stabilnosti na skliskoj cesti, osigurao mu je stratešku prednost pred Mercedesom 200 i BMW-om 2000. U ponudi su bile i verzije 100 S s 90 KS i 100 s 80 KS.
A 1969. stigao je i atraktivan Audi 100 Coupe S, s motorom obujma 1871 ccm (‘napuhan’ povećanjem provrta sa 81,5 na 84 mm, uz zadržavanje hoda od 84,4 mm) snage 115 KS. Od 1970., u modelu 100 LS, mogao se dobiti i automatski mjenjač s tri stupnja, a 1972. u limuzinu se počeo ugrađivati motor 1.9 iz kupea, koji je radi poboljšanja elastičnosti oslabljen na 112 KS.
Najsnažniji model dobio je oznaku 100 GL. Na jesen 1973. uslijedio je blagi redizajn, uočljiv prvenstveno na maski, branicima i svjetlosnim elementima te detaljima u unutrašnjosti. Kao posljedica velike naftne krize 1975. je uveden model 100 L, s motorom 1.6 s 85 KS.
Prvi se model Audi 100, serije C1, proizvodio do kolovoza 1976., ukupno ih je proizvedeno 827.474, od toga 30.687 kupea. S tim se modelom tvrtka sa sjedištem u Ingolstadtu (izvorno je bila u Zwickau, koji je ostao u DDR-u) definitivno vratila u prvu ligu, a prodavao se i u SAD-u, kao Audi 5000.
Dobro se podsjetiti da je Audi baštinik slavnog koncerna Auto Union nastalog 1932. spajanjem tvrtki Audi, Horch, DKW i Wanderer.
Čista, pregledna unutrašnjost, s velikim okruglim instrumentima i ručicom preciznog 4-stupanjskog mjenjača uz volan. Brzinomjer osnovnog 100 bio je graviran do 190 km/h, u LS do 200 km/h, a u Coupe s do 220 km/h
Nakon II. svjetskog rata glavnina koncerna došla je pod kontrolu Sovjetskog saveza i ostala u DDR-u, iz čega su nastali Trabanti i Wartburzi. U Zapadnoj Njemačkoj Auto Union je obnovljen DKW-om, a zanimljivo je da su i DKW i Wartburg koristili 3-cilindarski dvotaktni motor, razvijen u Auto Unionu krajem 1930-ih (Wartburg sve do kraja 1980-ih).
Audi 100 je bila elegantna, aerodinamična i temperamentna limuzina, s uzdužno, ukošeno postavljenim motorom i prednjim pogonom, a straga je imao kruti most s Panhardovom motkom i torzijskim oprugama. Takav ovjes troši malo prostora, pa je prtljažnik imao obujam od čak 640 litara.
Tako je i posljednji DKW F102 koristio 3-cilindarski dvotaktni motor s 1175 ccm i 60 KS. Kako je Mercedes-Benz preuzeo Auto Union, za taj je model u Stuttgartu napravljen potpuno novi benzinac, s bregastim vratilom u bloku, u verzijama od 1496 ccm (80 x 74,4 mm), s 55 i 65 KS, 1695 ccm (80 x 84,4) sa 72, 75 i 80 KS i 1760 ccm (81,5 x 84,4 mm) s 90 KS.
Zanimljivo, motor koji je u Audiju 60 imao obujam 1496 ccm (80 x 74,4 mm), u 72, 75 i 80 – 1695 ccm (80 x 84,4), u Super 90 i 100 – 1761 ccm, a u 100 C i nosio oznaku ‘Audi Mitteldruckmotor’, a bio je poznat po tada iznimno visokom stupnju kompresije od 11,2:1 u modelu 72 i 10,6 u ‘stotici’.
Eksperimentalno ga je početkom 1960-ih razvio Mercedes-Benz, pod kodnim nazivom ‘Mexico’, kao višegorivni motor, dakle koji bi mogao voziti s benzinima širokog spektra oktanske vrijednosti, čak i petrolejem. Osnovna mu je značajka Heronova glava cilindara sa zakrivljenim usisnim kanalima.
Komora za izgaranje, iz udubine u glavi (koja može imati oblik odsječka kugle, klina, kade..) ‘preseljena’ je u klipove. Glava je tako mogla biti potpuno ravna, što je omogućilo za to doba ekstremne kompresijske omjere, a zakrivljeni usisni kanali osiguravali su vrtloženje u komorama u cilindrima.
Uz temeljiti redizajn modeli su nosili oznaku Audi 60, 72, 75, 80 i Super 90. Volkswagen 1965. otkupljuje Auto Union od Mercedes-Benza te Audi postaje nositelj znaka četiri spojena kruga.
Najsnažniji motor modela Super 90 potom je ugrađen u Audi 100 S te su iz njega izvedeni svi motori prvog Audija 100, bazni s 80 KS, u LS sa 100 KS (s dvostrukim rasplinjačem) i u Coupe S i GL 1.9 sa 112 KS. Premda je imao bregasto vratilo u bloku, rado se vrtio, bio je elastičan, razmjerno štedljiv i izdržljiv.
Nakon prezentacije i otvaranja šampanjca na prezentaciji, koja je u dvije fate održana prije i prvog dana salona u Ženevi 1968., Audi 100 se ‘brusio’ još više od pola godine, posebice zbog pripreme za zahtjevno američko tržište, te je službeno lansiran 26.11.1968.
Najatraktivniji je bio Audi 100 Coupe S, koji je predstavljen 1969., a reklamirali su ga kao ‘Ferrari za svakoga’. Pokretao se motorom 1.9 sa 115 KS, koji je 1972., radi smanjenja potrošnje i povećanja elastičnosti, prigušen na 112 KS.