Na blagdan Velike Gospe imendan slave nositelji imena Marija, Mara, Marica, Marina, Marijana, Mario, Maro,… kojima želimo sretan imendan
Hrvati katolici u Domovini i iseljeništvu, 15. kolovoza, slave blagdan Velike Gospe, svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Najveći je to marijanski blagdan i jedna od najstarijih kršćanskih svetkovina.
Nauk o Marijinu uznesenju na nebo koji slavimo 15. kolovoza proglasio je papa Pio XII., 1. studenog 1950. Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. Mnogi crkveni oci i sveci poput sv. Bernarda, sv. Antuna Padovanskoga i dr., kroz stoljeća su razmatrali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo, piše Laudato.tv.
Uoči Velike Gospe mnogi kreću na hodočasnički put u Marijanska svetišta. Na sebe uzimaju na tom hodu odricanje, žeđ, glad i često i mukotrpan hod satima, težinu i napor, kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj.
Hrvatska je posuta marijanskim svetištima, crkvama i kapelicama. To je svjedočanstvo da nam je Marija Majka Božja duhovna Zaštitnica u teškim situacijama života, na križnim putovima naše povijesti, ali i u osobnim i obiteljskim nevoljama.
U evanđelju vidimo i majku Mariju na sličnom dugom putu umora i vrućine od Nazareta do Elizabetina doma u judejskom Gorju, na putu svoje vjernosti Bogu i služenja bližnjemu. Iznenađena susretom, nadahnuta i sretna Elizabeta sa svojim čedom, na Marijin pozdrav radosno kliče: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 2, 42-43). Prosvijetljena Duhom Svetim, Elizabeta prepoznaje Marijinu veličinu majke Sina Božjega, našega Spasitelja. Bog je velik, svjedoči Marija! On je pogledao neznatnu službenicu koja ga zahvalno veliča svojim životom, slavi dušom, duhom, tijelom, cijelim svojim bićem. Da, Marija je neznatna službenica koju prepoznaje milosni Božji pogled, ali ipak Elizabeta ne zaboravlja ni njezin udio u dostojanstvu majke Sina Božjega: „Blažena ti, blago tebi, što povjerova riječi Božjoj“ (usp. Lk 2, 45).
Kao vjernici, duhovna smo djeca majke Marije, prve vjernice, učenice i učiteljice naše vjere. Ovim slavljem majka Marija uvodi nas u otajstvo vjere, u ljepotu i bogatstvo života u vjeri. Svjedoči nam da je vjera prije svega milosni dar Božje ljubavi, ali isto tako, vjera traži našu otvorenost i povjerljivo prihvaćanje milosnog Božjeg dara. Govori nam da je Božja ljubav prema nama tako stalna i toliko jaka da s pravom možemo u Božju ljubav – Isusa Krista pouzdanije povjerovati, nego u sva naša ljudska provjerena znanja i sigurnosti.
Otkriti ljubav Božju u svome životu i svijest da nas Bog ljubi, važnije je za našu vjeru, nego sav naš napor i trud oko ispunjenja same zapovijedi ljubavi. Marijina vjera čini je prisutnom u stvarnosti svakodnevlja, jer i Bog kojega veliča u svome životu, prisutan, na djelu je u ljudskoj povijesti.
Sve ono što se suprotstavlja Bogu i dostojanstvu čovjeka: umišljene oholice, silnici i njihova prijestolja, prazni bogataši, propadaju, nestaju, nemaju budućnosti. Marijina vjera povezuje Nebo i zemlju. Njezine ruke sklopljene i uzdignute Nebu veličaju Gospodina i ujedno su njezine ruke raširene i otvorene bližnjima na zemaljskom putu. Utjelovljena vjera povezuje Boga i čovjeka, rad i molitvu, blagdan i radni tjedan, žalost Velikoga petka i radost uskrsnoga jutra. A majka Marija, koja pohodi i uđe u Elizabetinu kuću, danas, na svoj način, pohađa nas, stvarnost našega doma i naše Domovine.
„Blago tebi što povjerova“, reče Elizabeta majci Mariji. Blago vjere nosi nas kroz sve izazove i poteškoće na uzburkanom moru života. Često smo čuli druge, a i sami imamo to iskustvo: da mi nije vjere, ne znam kako bih izdržao i što bi bilo od mene. Vjera me je spasila. Koliko je vjera u našem životu važna, sam Isus nam to svjedoči. U Ivanovu evanđelju, na pitanje nekih što im je činiti, koje djelo bi bilo najvažnije, Isus reče: „Najvažnije djelo jest vjerovati u Boga i onoga koga on posla“ (usp. Iv 6, 29) Doista, vjera je najvažniji čovjekov čin-djelo posvjedočen ljubavlju, jer bez djela vjera je mrtva (usp. Jak 2, 26). Vjera ljubavlju djelotvorna život znači. Nije život u sebičnosti, već u množini, povezanosti odnosa s Bogom i bližnjima, po primjeru majke Marije.
Slavlje Velike Gospe jest velika duhovna obnova svih nas Kristovih vjernika. Jest ponosno i radosno otkrivanje i življenje najvećeg blaga naše vjere: veličanje Boga i ljubavi prema bližnjima. Blago vjere nam je posredovano žrtvom i ljubavlju tolikih svjedoka vjere naših djedova, baka, očeva i majki.
