Drevna čovjekova želja za prerušavanjem i slobodom koju ono
donosi potječe od pamtivijeka, a prve organizirane svečanosti pod maskama
nastaju u starom Rimu za vrijeme dionizijskih svečanosti.
U kršćanstvu je priča o počecima slavljenja karnevala vezana uz pravilo nastalo negdje u 9. stoljeću, za vrijeme Grgura Velikog, koje je propisivalo da u ponedjeljak i utorak prije Čiste srijede ili Pepelnice i korizme svećenici drže post. Nedjelju u kojoj počinje korizma tako su nazivali dominica carnis privii (“bezmesna nedjelja”).
Koga su gnjavile buhe, morao bi na fašnik u podne pojesti krvavicu s kiselim kupusom da ih se oslobodi. Dobro je bilo i popiti piva – za dug život!
Kako je puk oduvijek volio olakšati si izgovaranje riječi, tako je i nastao skraćeni i iskrivljeni oblik “karneval”, ili u prijevodu “mesopust”. S vremenom se (negdje oko 15. stoljeća) pravilo posta napustilo, a vrijeme pred korizmu je, naprotiv, postalo vrijeme neobuzdanog uživanja u hrani, piću i zabavi pod maskama, ujedno i vrijeme suprotno dolazećem razdoblju Uskrsa kada vjernici kroz post jačaju poniznost duha.
Bogati hrvatski jezik za mesopust ili karneval ima i riječ “poklade” te “fašnik” u kontinentalnom dijelu. Riječ “poklade” nastala je od starohrvatskog glagola “klasti” (“prerušavati se”). Pokladni utorak u starom se Zagrebu nazivao i “fašenk”. Vrijeme poklada rasprostrlo se po čitavoj Hrvatskoj, od panonskog i dinarskog do jadranskog područja, a svaki kraj nosi i svoje specifičnosti, kako u običajima, tako i u hrani koja se u to vrijeme obilno priprema i troši.
Kontinentalna Hrvatska
U Hrvatskom zagorju fašniku se naročito vesele djeca. Maskirani do neprepoznatljivosti u razne likove obilaze selo, a svaka im je kuća, nakon što odsluša njihov mali pjevačko-plesni “program”, dužna dati novaca, jaja i krafni.
“Velika repa, mali klin,
gazdarica, dajte jaja sim!”
U to se doba po kućama, osim mirisa krafni, širi i miris kiselog zelja koje je tih dana obavezno na jelovniku. Na selima se još uvijek jede pomalo zaboravljeno prisiljeno zelje – pirjano zajedno s češnjakom, zaliveno paradajzovom juhom, začinjeno vrhnjem i kimom te posluženo s restanim krumpirom. Omiljeno jelo su i krpice sa zeljem. Poznati je specijalitet i suha svinjska podbradina, tzv. lalovka. Od kolača jede se “dizano” i, naravno, nezaobilazni kraflini. Na Čistu srijedu je veliki post kada se jede bažulova juha s rezancima, grah-salata, krumpir-salata, a krafne se ne peku na masti nego na ulju.
U Zagrebu i okolici javne se pokladne priredbe priređuju od 17. stoljeća. U organizaciji gradskih vlasti pokladno je slavlje započinjalo već na blagdan Sv. tri kralja, kada se priređivala velika gozba. Gostilo se i na sam fašenk, dok se na pokladni utorak pilo gradsko vino, a jeli su se slatkiši (“confecti”) i suhe smokve (“fighe”). U zagrebačkom prstenu također se priprema zelje, kuhaju se žganci, govedina, peče purica ili guska, a sladi se krafnama.
Samobor i Velika Gorica mogu se pohvaliti najdužom tradicijom održavanja fašničkog festivala u Zagrebačkoj županiji, ali se fašnik održava i po gradovima i općinama diljem Županije. U Samoboru se, primjerice, na pokladni utorak kažnjava princ Fašnik (lutka napravljena od slame ili starih krpa i odijela). Sudi mu se za sve loše u protekloj godini, a kažnjava ga se spaljivanjem. Na fešti koja slijedi, osim krafna jedu se i poznate samoborske kremšnite, kobasice češnjovke s muštardom, a pije se slatki bermet.
Slavonski običaji slični su onima već opisanima u dijelu o kontinentalnoj Hrvatskoj; jedu se preostale zalihe mesa, kobasice, čvarci, sušeno, a od slatkog buktle, štrudle i listarići, svargle, krofne (pržene u masti, s pekmezom i sitnim šećerom), masnica s orasima ili makom i pogačice s čvarcima.
“Poklade su, poklade su,
milo janje moje.
Barem da su, barem da su
u godini troje!”
Bogati hrvatski jezik za mesopust ima i riječ “poklade” te “fašnik”. Riječ “poklade” nastala je od starohrvatskog glagola “klasti” (“prerušavati se”).
Duž jadranske obale
Hrvatski obalni gradovi poznati su po maštovito odjevenim povorkama i prigodnim zabavama. Najpoznatiji je Međunarodni riječki karneval sa živopisnim povorkama i karnevalskim balovima u kojima je prije stotinjak godina sudjelovalo gotovo sve europsko plemstvo. Nekada se u kazališnoj kući priređivao “praznik cvijeća”, a danas je riječki karneval jedan od najvećih europskih karnevala. Velik broj Riječana rado će vam reći da za karneval živi cijele godine!
Zaštitni znak Kvarnerskog karnevala jedinstveni su zvončari (na slici su Rukovački zvončari u Skrapnom). Za zvončare su se nekada uzimali izdržljivi, jaki i komunikativni momci i dobiti tu čast nije bilo lako. Zvončari su o sebi stvorili mit kako za to treba biti rođen. Još i danas vlada svijest da zvončari, kada jednom krenu u ophod, ne smiju stati bez obzira na to što se putem može dogoditi. Zvončarski moto “Krepat ma ne molat!” davao je do znanja da jednog zvončara ama baš ništa ne može zaustaviti. Oni koji bi zaustavili ophod bili su godinama izopćeni i kažnjeni.
Odjeveni u “mornarsku robu”, maskirani ovčjom kožom, rogovima i s nizom zvonaca oko pasa, u povorci obilaze selo posebnim korakom, specifičnim za svaku grupu. Jedan od razloga da se postane zvončarom, osim iskazivanja snage i pokazivanja časti pred susjedima, leži i u neograničenim količinama jela i pića kojima ih se nudilo. Nekada su u vrijeme poklada rezerve hrane bile pri kraju, no tim se momcima ipak moralo ukazati gostoprimstvo. Po završetku ophoda od dobivenih bi darova zvončari činili zajedničku večeru zvanu frigada na kojoj bi se častili svi zvončari, mještani i gosti. Zvončari i danas revno održavaju tradiciju i čine dio turističke ponude hrvatskog folklora.
Iz Kastavštine i Ćićarije dolazi i slatki specijalitet zvan presnac koji se pravi od tijesta, starog kruha, mlijeka, jaja, grožđica i cimeta. Poznate su još i kroštule s bademima, fanjki, šurlice od slatkog tijesta, smokvenjak od suhih smokava i oraha s malo lozovače, presnac od mladog ovčjeg sira, odnosno skute i kolači od maruna.
U Gorskom kotaru radi se povatica od dizanog tijesta s nadjevom od sira, jabuka ili pak oraha.
Južnije, u Dalmatinskom području, za vrijeme karnevala ili “krnjevala” odigravaju se posebne, prigodne igre od kojih je naročito atraktivna Paška igra “Robinja” – pjevana predstava s govornim dijelovima čiji je sastavni dio ples s drvenim sjekiricama. Robinju glumi muškarac, a ostali likovi su trgovac, stjegonoša, svirač i još neki inspirirani dobom turske vladavine.
Splitski karnevali nekada su se odigravali po gradskim i plemićkim palačama i u kazalištu, a kraj bi se slavio velikim vatrometom. Split je bio poznat i po raskošnim feštama te po svečanom, bogatom osvjetljenju s neizbježnim fritulama i kroštulama.
Lastovo je poznato kao otok karnevala, a tu se on naziva poklad. Prema predaji, gusari su pri napadu na Korčulu poslali na Lastovo glasnika s porukom da se stanovnici predaju jer će ih inače sami pokoriti. No, Lastovljani hrabrog srca naoružali su se i krenuli u napad, a na molitve sv. Juri oluje raspršiše gusarske brodove. Nesretni glasnik je uhvaćen i, za porugu, proveden kroz selo na magarcu, a zatim spaljen.
I u Dubrovniku je tradicija poklada duga; seže još u 14. stoljeće. Karnevalsku povorku nekada su činili muškarci i žene odjeveni u tradicijsku nošnju koji bi za kneza plesali kola, izvodili troskoke i zabavljali se uz vesele zvuke trube i svirala. Od 20. stoljeća karneval se seli u zatvorene prostore bogataških kuća gdje bi se pod maskama plesalo do duboko u noć i uživalo u kneževu vinu i slasticama poput rožate.
Praznovjerje
Poklade su na neki način predstavljale početak novog života pa je uz to razdoblje vezano i dosta praznovjerja, rituala iz kojih bi se saznavalo kakva će cijela godina biti. Tako je, primjerice, u Zagorju običaj da se na Pepelnicu vodom u kojoj se kuhalo zelje poškrope noge. Na taj ste si način osigurali da vas cijele godine neće ugristi zmija!
Tko bi na pokladni utorak prije no što iziđe sunce pojeo obrok od prosene kaše s krvavicom, do kraja bi godine živio sretno i bogato. Koga su gnjavile buhe, morao bi na fašnik u podne pojesti krvavicu s kiselim kupusom da ih se oslobodi. Dobro je bilo i popiti piva – za dug život! Tko bi pak popio mlijeka, toga ga ljeta ne bi opržilo sunce!
Najdraže nam pokladnice
U Samoboru se na pokladni utorak kažnjava princ Fašnik. Na fešti koja slijedi, osim krafna jedu se i kobasice češnjovke, a pije se slatki bermet.
I na kraju, svima nam je, u kojem se god dijelu Lijepe Naše nalazili, prva asocijacija na fašničke, pokladničke, mesopusne dane zavodljivi miris i slatki okus netom ispečenog kružića tijesta – pokladnice ili krafne. U dubokom ulju (dok još nismo brojali kalorije, to je bila svinjska mast) na površini se praćakaju krafnice, a ponos svake domaćice raste proporcionalno s visinom nabujalog tijesta te ljepotom i pravilnošću zlatnog pasa koji ih obujmljuje. Neke se, za pojačani dojam, još i namirišu limunovom ili narančinom koricom, vanilijom ili rumom, a samo im središte može biti ispunjeno slasnim domaćim džemom ili tamnom čokoladom. Od sličnog se tijesta rade i slastice koje na sjeveru zovemo fanjki ili poderane gaće, dok su to na jugu čuvene kroštule i fritule. Danas se svakodnevno susrećemo s uštipcima, a njihove se brojne varijante neprestano usavršuju i nadopunjavaju.